Društvo / Intervju
Globalizacija muzičarima otvara mnoga vrata
Darko Karlečik svira udaraljke u orkestrima širom Evrope, angažovan je u različitim kamernim sastavima, a nastupa i kao solista. Najčešće svira marimbu, kaže da je to njegov omiljeni instrument. Stručni je saradnik na odseku za udaraljke Akademije umetnosti u Novom Sadu i profesor u Srednjoj školi "Josif Marinković" u Vršcu.
Koliko su udaraljke popularne i kakvo je interesovanje za njih?
Ljudi jako dobro reaguju na naše koncerte i javne nastupe, ali problem je što mnogi udarački solistički instrumenti još uvek nisu toliko zastupljeni kod nas, a ni u svetu. Nije da mnogo zaostajemo za tim trendom, jer se i dalje kod nas, kada kažemo udaraljke, prvo pomisli na bubnjeve, u pop muzici, roku ili narodnjacima. Ljudima ne padne na pamet prvo marimba ili vibrafon ili timpani, neka orkestarska ili solistička literatura, ali na našim koncertima se primeti veoma pozitivna reakcija kod pripadnika svih starosnih grupa. Ljudi budu baš zainteresovani i uživaju, jer je to nešto novo i drugačije. Mi nemamo velika imena koja su pisala za nas, poput Baha, Šostakoviča ili Malera, ali imamo taj efekat i punu scenu instrumenata koji pružaju novu zvučnu sliku, na koju mnogi naši sugrađani nisu navikli.
Uvek je pozitivna reakcija i interesovanje raste polako, ali je još uvek na niskom nivou i to nam je motivacija za širenje. Što se tiče škole, ista je stvar. Deca kad dođu na prijemni sa mišlju da hoće udaraljke, uglavnom imaju na umu bubnjeve, osim ako neko dete nije ispratilo rad mojih kolega i mene kada pravimo neke promotivne koncerte, pa vide i marimbu, vibrafon, ksilofon i ostale udaračke instrumente, pa se tako zainteresuju.
Radio si na raznim projektima. Kakve ti mogućnosti pružaju udaraljke u umetničkom smislu i sa kim sve možeš da sarađuješ kada sviraš te instrumente?
Udaraljke su zastupljene u svim granama muzike, na primer u orkestru, ono što je već napisano i standardizovano – prvenstveno timpani, veliki bubanj, činele, doboš, ksilofon, glokenšpil, ali i u modernoj klasičnoj muzici ili eksperimentalnoj takođe ima mnogo prostora, jer grupa udaračkih istrumenata podrazumeva i one koji imaju odeđenu visinu zvuka i one koje nemaju. Jako mnogo interesantnih efekata se može dobiti promenom palica ili promenom materijala na njima. Udarac gonga, na primer, ljudi obično vezuju za početak neke borbe u Kini ili Japanu, ali gong kao instrument pruža mnogo mogućnosti, jer promenom palica ili materijala dolaze do izražaja neki alikvoti tona koji nisu primarni. Velika je grupa instrumenata, ima ih na hiljade. Mislim da sad tek dolazi do ekspanzije mnogih od njih, pošto je sad došlo i do globalizacije, pa do juče neki lokalni instrumenti u nekim državama ili regijama postaju manje-više univerzalni.
Studirao si u Beču, tamo si završio master. Zašto si se vratio? Možeš li da uporediš stanje u svetu klasične muzike ovde i tamo? Pretpostavljam da ni tamo nije sjajno, pošto si se vratio?
Interesantno pitanje.... Na koje sam naišao mnogo puta od kad sam se vratio (smeh). Kad god bih nekom rekao da sam se vratio iz Beča, koji se sa pravom smatra muzičkim centrom sveta, smatrali bi me budalom, najblaže rečeno. Međutim, ljudi koji tako misle uglavnom su Beč i slične gradove viđali na internetu ili tv-u ili su bili turistički, pa im to sve deluje lepo i krasno. Činjenica je da je Beč veliki grad i da tu ima mnogo muzičara, ali nema srazmerno toliko radnih mesta, tako da je jako teško progurati se do neke značajne pozicije poput Bečke filharmonije ili Opere. Moraš biti jako dobar, moraš imati jako dobrog profesora, ne samo da bi te naučio da dobro sviraš, nego da iskoristiš njegove konekcije.
Nije sve tako bajno i krasno, a u trenutku kada sam završavao imao sam bolju opciju ovde. Konkretno, otvoren je konkurs za mesto stručnog saradnika na Akademiji, koje sam dobio. To mi je u tom trenutku bilo mnogo primamljivije od toga da budem frilenser u Beču. To uopšte nije lako, ali svakako je divan grad za studiranje i život, ako neko ima dobar posao. Što se tiče muzičara, da bi se došlo do tih pozicija mora se složiti mnogo kockica da bi mogao dobro da živiš. Došlo je do prezasićenosti muzičarima tamo, tako da je to rezultiralo spuštanjem cene na tržištu rada. Na primer, ja neću možda da radim za 1.000 evra koncert jer je to meni malo, ali će se naći još pedesetorica koji će raditi to i za 100 evra. Banalizujem, ali nije sve toliko jednostavno kao što zvuči ljudima odavde. Nije sve kod nas tako crno.
Da li u Srbiji može da se živi od klasične muzike ako nisi angažovan na nekom radnom mestu u obrazovanju?
Može ako si angažovan u orkestru. Jako je teško bez neke osnove, u smislu da imate neka redovna mesečna primanja, kolika god da su ona. Možete ih imati isključivo u obrazovanju ili u nekom orkestru. U Novom Sadu, konkretno, jedino mesto za to je Srpsko narodno pozorište koje ima Operu i orkestar u kom su ljudi zaposleni i cele godine primaju platu. U Beogradu imamo Filharmoniju i još nekoliko pozorišta gde ljudi rade, ali na prostoru cele države je najbolje u prosveti raditi. Ima prostora, ne samo kroz neke konkurse koje raspisuje Ministarstvo, Pokrajinska vlada ili Zavod za kulturu ovde u Vojvodini, već ekspanzijom interneta i globalizacijom imate mogućnost da stignete do šireg spektra publike veoma lako.
Pre 30 godina je bilo mnogo teže da doprete do nekog u Australiji, na primer, jer nije postojao način da stavite nešto na Youtube, Facebook, Instagram ili bilo koju mrežu tog tipa i da ljudi znaju za vas na drugom kraju sveta. Tada je sve bilo mnogo teže, morali ste da imate visok nivo kvaliteta da biste snimili CD, što mnogo košta, pa da plasirate to na neko tržište, da imate menadžera, a danas svako ima telefon sa kamerom, snimiš sebe i staviš to na internet i vrlo lako vas neko može videti i čuti. Naravno i tu postoji aspekt menadžmenta koji vam je neophodan da biste doprli do nekog. Tako da mislim da možete živeti kao frilenser, ali morate biti dovoljno kreativni i ambiciozni, da imate jasne ciljeve i da znate kako do tih ciljeva doći i konstantno raditi na tome. Nije lako, ali je moguće.
Učestvovao si u raznim projektima u različitim državama. Svašta si postigao za 27 godina. Koji su tvoji profesionalni ciljevi? Čemu stremiš?
Imam dosta planova. Jedan od najbitnijih je kupovina marimbe, što uopšte nije lako, jer je ravno kupovini kuće ili stana u Srbiji. Uvek imam nekih projekata sa dragom koleginiciom Milicom Grubišić, sa kojom sam svirao na Somusu, zajedno sa sestrama Bizjak, nastupali smo kao dva dua. To je jedan od projekata u koje planiram da uložim mnogo energije, taj naš udarački duo. Takođe, sa prijateljem Srđanom Paunovićem koji svira saksofon planiram celovečernji koncert. Uglavnom bih sarađivao sa drugima, nemam nameru da "jurim" solističku karijeru iako je to privlačno i interesantno, ali mi je draže da radim sa meni dragim ljudima i kvalitetnim kolegama. Videćemo šta nosi budućnost. Imam mnogo ideja i planova, ali ne bih baš previše da pričam, da ne bude posle da 90 posto nisam realizovao. Bolje da ćutim, pa ako realizujem i tih 10, ispašće impresivno.
Razgovor sa Darkom možete poslušati u plejeru.
J. G.