Mile Kekin: Praznim se kroz muziku

Bend Hladno Pivo nedavno je objavio novi album "Dani zatvorenih vrata", a kako uživo zvuče neke od novih pesama čuli smo u pančevačkoj dvorani "Apolo", inače sjajnom koncertnom prostoru. Pitali smo se zašto baš Pančevo, a onda odmah potom i odgovorili: A zašto da ne? Koncert je bio odličan, a bend nije svirao isključivo nove pesme, već su i one stvari koje pripadaju prethodnom milenijumu, sa prvih albuma, što je za one koji ih još od "Džinovskog" vole i/ili poštuju, bile naročit razlog za radost. 

Pevač Hladnog Piva, Mile Kekin, neposredno pred početak koncerta objasnio je, između ostalog, o kakvim vratima se radi i zašto u ona zatvorena u imenu albuma.

- Vrata su zatvorena zato što smo mi zatvoreni u te neke svoje obrasce, razmišljanja, u svoje stavove i principe, u nepovjerenje. To je objašnjenje koje je meni samom zgodno. Ne znam, nama se se činilo da je to dosta dobar naslov za staviti sve te pjesme pod jednu kapu. Poslušajte pjesme, poslušajte album pa sami odlučite da li je to tako.

U nešto više od pedeset minuta, na novom albumu, ispričali ste razne priče: o privatizaciji, medijima, ženama bivšim i ženama željenim, o majicama s porukom i bez poruke, oženjenim drugarima i jednoj pijanoj Tijani. Album je muzičko-kritički i često ironični osvrt na društvo. Meni je, ipak, zafalila bar jedna poštena ljubavna pesma, onakva kakvu je nekada Hladno Pivo umelo odsvirati. Zašto je nema?

- Dobro si ti to analizirala, moram priznati da sam zadovoljan analizom, sjedni pet (smeh). Pa mi smo jedan možda malo otrovniji bend. Kod nas nema puno melankolije, niti romantike. Ili, možda sam ja takav čovjek koji jednostavno voli uvijek da ima neki ironijski odmak u odnosu na stvarni svijet, jer time se branim, to su moji mehanizmi samoodbrane. Mislim da na ovom albumu ima, konkretno, i puno ljubavi, ali ne na taj način kako smo možda navikli da vidimo u masovnim medijima koji nas truju tom nekom čistom, neiskvarenom i pomalo sterilnom ljubavnom  pričom. Ima nekoliko ljubavnih priča, no, sad tu mogu da budu krize i to... Zašto je to tako? Zato što sam ja takav čovjek, koji voli uvjek malo pokvariti priču.

Ili je to prosto do godina?

- Pa može biti i da je do godina jer ovaj album malo ima taj prizvuk. Gleda kroz prizmu čovjeka koji ima četrdest i neku i koji iza sebe već ima nekoliko intimnih brodoloma i kroz tu prizmu gleda svijet oko sebe.

Ovaj album prvi je koji ste izdali sami, za sopstvenu izdavačku kuću "Gajba records". Sada ste sami sebi menadžeri, izdavači, "šefovi". Kako se snalazite u toj novoj ulozi?  

- Dosta teško, moram priznati jer prvi put to radimo. Mi smo uvijek bili u poziciji da smo kao nešto kontra izdavača, da ih napadamo, pregovaramo s njima, da ih ne razumijemo. Sada, kada smo sami sebi izdavači puno je veći presing ali opet, s druge strane, jako je ljepo imati totalnu slobodu. Više ne moramo pregovarati oko budžeta sa izadavačem, sada znamo koliko imamo. Imamo mogućnost da direktno komuniciramo sa fanovima, da im šaljemo diskove. Imamo web shop na kojem fanovi mogu kupiti naš disk po nekoj normalnoj cijeni, a dobiju ga na kućni prag, bilo da žive u Švedskoj, Srbiji ili Hrvatskoj. To je ljepo i mislim da to jeste zapravo budućnost diskografije, da imaš jedan vrlo neposredan odnos sa svojim fanovima.

Sve što si pomenuo su pozitivne strane samoizdavaštva, no šta je s onom drugom stranom priče: papirima, autorskim pravima, sa onim administrativnim, rekla bih, ne baš kreativnim delom posla?  

- Mi smo uvijek bili takav bend koji je sam sebi organizovao velike koncerte, nismo se nikad bojali tog posla. Naša iskustva sa nekim menadžerima bila su dosta negativna, naročito sa tim rokenrol menadžerima gdje i nema puno love, tako da smo mi velike koncerte radili sami. Ovo je samo jedan korak više ka potpunoj slobodi jer sloboda nije samo kreativna već i menadžerska kategorija. To znači da nam sada više niko ne može reći šta smijemo, a šta ne smijemo.

Šta voliš da slušaš privatno i da li imaš vremena da pažljivo slušaš muziku, znaš onako da se posvetiš tome, a ne samo kao popunu tišine?

- Jako volim Toma Vejtsa, Springstina, Van Morisona, Lu Rida... Ima nekoliko alternativnih bendova koje niko i ne zna, neki kanadski bendovi, ali da ne zamaram ljude. Da, volim slušati i klasiku. Muziku slušam terapeutski, često u autu, dok hodam, sa slušalicama. Meni je muzika uvijek bila hrana za dušu, nisam je doživljavao kao posao, ni sada kada se bavim muzikom. Pogotovo na koncertima. Meni je to način na koji se praznim, to je ono što čini da se osjećam živim. Ja se osjećam neverovatno živ kad sam na bini.

Šta te nasmeje?

- Ja se puno smijem. I mi se smijemo puno u kombiju. I kada radimo nove pjesme. Kada smo radili pjesmu "Barba" puno smo se smijali, nabacivali gluposti. Ja nisam uopće toliko ozbiljan kao što možda djelujem kada pričam o tim takozvanim teškim temama. Nasmije me dobra knjiga, druženje i to je ono u čemu uživam

Neki mudri ljudi kažu da ako su vrata zatvorena i kroz njih se ne može ni ući ni izaći, uvek postoji prozor. Koji su tvoji prozori kada vrata ostanu zatvorena?

- Uuu, dosta teško pitanje. Muzika je jedan od prvih prozora kroz koji ispoljavam neke svoje tuge i frustracije. Tu je i ljubav, prema ženi, djeci, nogometu, prema životu. Mi smo se na ovim prostorima nekako upleli u negativistički poged na život i naš album treba pokazati ljudima koji razmišljaju kao mi, da nisu sami, da ne gledaju svi imbecilne reality programe, da ne slušaju svi jedne te iste imbecilne hitove na radio stanicama, da ne moramo svi gledati zaglupljujuće sapunice na televiziji, da postoje ljudi koji razmišljaju svojom glavom i eto da nisu sami. Evo, to je poruka, to je naš prozor - niste sami i ne morate slušati Hladno Pivo, ali treba da znate da postoji izlaz iz ovog infantilnog okruženja u kojem živimo.

Jovana Zdjelarević

Foto: Dunja Dopsaj (Hladno pivo official Facebook page)