...
TRENUTNO00:00 - 05:00Music Mix by Bea

Kultura / Film

Nit Za Bit: Milutin Petrović, reditelj

31.01.2015.

Mladi, ne verujte nikome!  

  "Mladima bih rekao da ne veruju nikome! Moj omiljeni film je Konan, kom tata na početku kaže „nijednom čoveku, ženi i zveri ne možeš verovati, samo ovome“ i pokaže mu mač. Ovo je zezanje naravno, u svakom slučaju bih im poručio da ne veruju meni, tebi, tvojim sagovornicima i istoričarima (smeh)"

.

   Moj poslednji film Petlja je iz talasa kog ćemo na FEST-u najaviti i zove se Garažni filmovi. Jedno od još neustanovljenih pravila Garažnog filma, na kome ću insistirati, je da više nema priče o temama filmova. U vreme kada je slikarstvo bilo produkciono komplikovano, onda je bilo logično da neko pita slikara šta radi, a on kaže „slikam raspeće, blagovesti, portret kralja...“ Nastankom modernizma, postalo je besmisleno Matisa pitati koju sliku radi. Šta bi ti rekao - tri jabuke danas, sutra četiri.

   Isto je s filmovima, nema više priče tipa „novi film bosanske autorice otvara pitanje homoseksualizma“, to je prošlovekovno razmišljanje o filmu. Ljudi relativno lako danas mogu da snime film i imamo pravo da to uradimo bez političkih, filozofskih ili socioloških teza. Film je velika slika od 90 minuta koja ima puno delova i - to je to, govori nam proslavljeni reditelj, profesor i kantautor Milutin Petrović, od nedavno i osnivač privatne škole filma Preditor, s kojim pričamo uoči samog FEST-a ali i premijere njegovog filma "U ime naroda" 4. februara u Novom Sadu.

Zašto u "Petlji" dotičete fenomene erotike i voajerizma?

   - Film je kao simfonija, dotiče se puno harmonija i nota. „Petlja“ je na neki način posveta mom omiljenom umetniku Ljubomiru Šimuniću Šimetu, on je jedan od najmanje poznatih umetnika iz vremena Gotovca, Šijana, Stojanovića, Makavejeva, Popovića, Žilnika... cele izgubljene generacije potopljene u Ranim radovima i Plastičnom Isusu. Među njema je bio i jedan veliki šmeker, Ljubomir Šimunić, koji je radio nekoliko super osmica početkom sedamdesetih i to je meni veličanstveno. Krenuo sam da se bavim time i zapetljao stvar (smeh).

Koliko je mlad čovek svestan šta je pornografija, šta erotika i da li zna da na tim poljima manipulišu njime?

  - Postoji teza od koje sam krenuo radeći „Petlju“, dešava nam se jedna civilizacijska petlja koja menja stvar, posle više hiljada godina. Cela umetnost, posebno likovna, velikim delom je „surfovala“ na talasu nastalom zbog sledeće fizike: uvek je postojala veća potreba ljudi da gledaju tuđa tela i golotinju, da zaviruju, nego što im je bilo ponuđeno.

   Slike i skulpture su nekada zadovoljavale taj element, sedamdesetih je krenuo porno, osamdesetih VHS porno, pa internet pornografija, tako da prvi put posle dugo vremema imamo situaciju da je ponuda takvih stvari veća od potražnje.

Bizarno?!

(smeh) - Posebno nama koji se sećamo prethodne situacije. Više ne morate da navlačite zavese na prozor jer niko nije lud da viri kad može da uključi internet. Više osećate potrebu da zaštitite svoj Wi-Fi nego prozor.

Kakvu omladinu stvara takva kultura?

  - Mene nikako nećeš uvući u diskurs da pričam loše o sadašnjosti i omladini. Stvarnost je onakva kakva jeste i bolja je od onoga kako pametnjakovići misle o njoj. Nemoj da budemo takvi, bolje da posmatramo šta se dešava oko nas.

petlja1 jpg

   Mislim da više oslobađa nemanje frustracije virenja kroz tuđe zavese, a loše je što očigledno ta količina i vrsta informacija zahteva neku mutaciju u ljudskoj vrsti. Kažu da u Japanu ogromna količina ljudi više nema seksualne odnose, nego se sve dešava preko interneta. Omladina će se snaći, kao i uvek (smeh).

Rekli ste da ne prihvatate palanaštvo i uvlačenje u njeno blato, kako uspevate?

  - Samo sam tvrdoglav u odbijanju toga, ali sam vrlo neuspešan. Odbijati glavni tok društva je prilično loše po onoga ko se odluči na to ali ne znam drugačije. Možda je to zato što sam formatiran u vremenu u kom nismo bili takvi, osećao sam se strašno blizu ljudi koji su postojali oko mene, od Huga Prata, preko Brajana Ferija, do Džonija Rotena - izgledali su mi kao komšije i onda je krenuo haos u zemlji u kojoj smo živeli.

   Lagano smo se uvukli u to blato, potpunu propast, koja se, što se mene tiče, završila pre deset godina. Od tada ni ne postojimo, ovo je neki ropac, tako da mi je lakše nego ranije (smeh).

Šta nam se tada dogodilo?

  - To su one duge priče koje ljudi u Srbiji vode između sebe, umesto da pričamo o pametnijim stvarima. Ne bih da dobacujem u tom pravcu - kada ima tako puno priče, a nema rešenja, mislim da treba smanjiti priču.

   Nervira me što takvim razgovorima mi koji nešto pričamo se pravimo mnogo pametni i to je drugi model ponašanja iz kog bih voleo da izađem. To je taj Peščanik ugao gledanja, iz kog neko ko je mnogo pametan, i sve razume šta se dešava oko njega, godinama to radi i nema ništa od toga.

Kako se zove društveno uređenje u kom živite, postoji nekoliko verzija koje orbitiraju u serijalu Nit Za Bit?

  - Živim u unutrašnjoj emigraciji. Klasičan slučaj. To je delovalo prilično očajnički neko vreme, a onda sam našao kompatibilnost sa Planetom. Osnovna karakteristika interneta je pojavljivanje ogromne količine specijalizovanih niša u kojima se dešavaju vrlo zanimljive stvari, kao gomila sela u kojima se ljudi skupljaju. Živim u virtuelnom selu, mojoj Americi.

Imam teoriju; moja Amerika nije ono što danas svi mrze, nego virtuelna Amerika u kojoj jednako pravo na život imaju ljudi iz Novog Sada, Zambije i Norveške. Nova zemlja ljudi koji su pobegli iz užasa nadrndanih država, carevina, kraljevina, ustava, akademija i gde vladaju Džimi Hendriks, Bi Bi King i Luj Armstrong. Osećam se kao čovek koji živi na izmišljenom kontinentu.

Da li su pojedinačna povlačenja u mikrokosmose dovoljna da isplivamo kao društvo?

  - Ja sam na unutrašnjem ostrvu naoružan i prilično nadrndan (smeh). Nisam povlačenjem u emigraciju postao bezopasan. Puno bitaka sam vodio i puno ih izgubio, ne mogu da se ponašam i dalje kao general Paton s tenkovskom divizijom. Puno puta sam i pobedio, 5. oktobra sam isto pobedio, i možda shvatio da sam idiot. Možda je vreme da ljudi probaju da se predaju.

mp1 jpg

Novinar Zoran Kesić mi je rekao „znao sam protiv čega sam se borio i mislio sam da znam za koga“, delite li osećanja izneverenih?

  - Osećam se apsolutno iznevereno! To je čak i jače osećanje od izneverenosti, osećam se naivno, kao čovek koji je užasno glup i neinformisan. Naivko kog su zeznuli mangupi, što nije dobro po mene. S druge strane, imaš dva načina da budeš naivan: jedan je da se ne pališ, što je ružna karakterna osobina kada živiš u ružnom vremenu, onda je jako neukusno biti hladan i ne ponesen ludilom, a drugi način je da ti budeš prevarant. U toj trijadi ja bih da budem naivan.

Boli li jače zato što su nas nasankali najgori; bar da su neka klasa ljudi..?

  - Postoji ta politička klasa ljudi. Oni imaju džabalebarošku ideju kako da sebi obezbede egzistenicju i skupljaju se u toj klasi. Naša tragedija je što ta klasa uvek postoji i što smo menjajući ljude u njoj doši do toga da je nama sadašnja vlast treći ešalon u toj klasi, možda i četvti. Ovo su sve ponavljači ponavljača ponavljača.

Da li je vaš film „U ime naroda“, koji se bavi zločinima komunističkog režima, izazvao reakcije levice i desnice?

  - Kako da ne, to je delikatna tema, reaguju i jedni i drugi. Četnici se pojave s crnim šajkačama i glupim majcama na kojima piše nešto tipa Vukovi s Ontarija (smeh), a napaljeni levičari održavaju neke tribine, ponašaju se kao Sovjeti početkom 20. veka. Meni je užasno i jedno i drugo.

Da li smo spremni da tragamo za istinom?

  - To su mladi ljudi koji se pale i u tom smislu su mi dragi. Anarhisti, četnici - drago mi je što osećaju neki veltšmerc, potrebu da nešto urade, to je dobro. Meni je prosto naivno njihovo ponašanje, kad si stariji znaš da to ne pije vodu. 

Poštujete napore Snoudena i Asanža, zašto prema njima ne osećamo empatiju i simpatiju na društvenom nivou?

  - Zbog primitivizma. Palanačkog odnosa. Ljudi u regionu ne znaju, niti razumeju šta oni zapravo rade.

Kome mlad čovek danas da poveruje: istoričarima, političarima, umetnicima...?

  - Odavno je smišljena vera u boga, jer je vera u idealno biće tačka na kojoj možeš da postaviš oslonac i imaš virtuelnu polugu za dalje razmišljanje. Uvek bih im preporučio taj viši religiozni princip, a ne mislim na crkvu i popove.

   Dakle, ne verovati nikome! Moj omiljeni film je Konan, kom tata na početku kaže „nijednom čoveku, ženi i zveri ne možeš verovati, samo ovome“ i pokaže mu mač. Ovo je zezanje naravno, u svakom slučaju bih im poručio da ne veruju meni, tebi, tvojim sagovornicima i istoričarima (smeh).

   Puno ljudi je baš briga za sve, traže mnogo manje od onoga što ti pričaš, ali suštinski danas imamo mnogo više prednosti nego ranije. Internet je veličanstven! Ne prestajem da budem dirnut i zadivljen svetom u kom živim i kada mislim o apokalipsi skoro sasuzim na temu koliko je to divno i kako lako može da se upropasti.

Stanje u srpskoj kinematografiji?

  - Uf! Hajde da se vratimo na problem balkanskih tribalnih zajednica kojeg smo namerno preskočili...(smeh)

Da li su reditelji Đukić, Miloš, Pušić... novi, osobeni talas mladih srpskih filmskih autora?

  - Ne. Moj talas mladih stvaralaca su Jelena Marković i Tamara Drakulić. Samosvesni su. To su autentični rukopisi i nisu dodirnuti razmišljanjem kako treba nešto da se uradi.

Zato će FEST biti posebno zanimljiv?

  - Na FEST-u će se pojaviti Nacionalna selekcija, to je velika i važna stvar. U Jugoslaviji je postojala „Pula“, pa se više puta pokušavala obnoviti u novoj zemlji. Onda se na velika vrata obnovila kada su Egzit i Dragan Bjelogrlić u Novom Sadu to napravili i to je, ako se dobro sećam, bila neka velika pronevera novca, pa je to nestalo.

petlja2 jpg

  Potom je jedno vreme Novosadski festival baštinio ideju da su oni nacionalni festival ali to nije bilo tako realno, a onda su demokratske vlasti u Beogradu došle na nebuloznu ideju da festival u Sopotu bude nacionalni festival i to prosto nije moglo da zaživi. Sada je Mladen Đorđević postao selektor FEST-a i dao ideju da unutar FEST-a postoji nešto što bi zamenilo glavni nacionalni festival, sa relevantnim žirijem i nagradama.

Delujete optimistično?

  - To je dobro i racionalno rešenje. Ne mogu reći da sam mnogo optimističan znajući ekipu koja je unutar toga što se šatro zove „srpska kinematografija“, toliko je puno čudnih lobija i besmislenih grupacija sposobnih da unište bilo šta, kamoli takvu ideju.

   Mladen Đorđević je napravio poseban deo FEST-a koji se zove Makrovejv, zovu ih i mikrobudžetski filmovi, što ne volim, više mi se dopada Garažni film, i tu će biti šest filmova iz Srbije i jedan iz Hrvatske. To preporučujem, tu će biti filmovi „Okean“ Tamare Drakulić, kog jako volim, zatim „Žigosana“ Saše Radojevića, kog sam montirao, zatim moj film „Petlja“...

Zašto se autori samoinicijativno ograničavaju ?

  - Lako je povući paralelu sa garažnim rokenrolom. Možeš ući u studio u kom su snimali Rolingstonsi, da imaš najskuplju opremu i producenta, a dobaciš do nekog polu-pop proizvoda, ili možeš da odeš u garažu i snimiš ploču koja će zvučati lou-faj ali će zvučati kako baš ti želiš. Od kad White Stripes postoje znamo šta to znači i film sada može da ide tim putem.

Vaš kolega Janko Baljak nam je rekao da je filmska Evropa promenila očekivanja iz regiona, dosadili su im ratovi, beda i ruralni motivi?

  - Godinama nisam bio po stranim festivalima i ne podnosim ceo taj svet, i svetski i specijalno evropski. To je velika mafija, nepisano organizovana, nemaju baš kuma ali kada se pogledaju suštinski se razumeju. U Evropi se filmovi finansiraju velikom stranputicom, to je katastrofa , nikada Godar i Tarkovski ne bi prošli u onom što se danas pravi kroz te Roterdame, Berline, Euroimaže...

Zašto?

  - Ima sistem u kome 36 članova većinski mora nešto da odluči, a ti imaš malo vremena i brzo moraš nešto da „pičuješ“ što će se dopasti velikom broju ljudi i ti si potpuna budala ako u tome uspeš. To je izmotancija sa pričom o modernizmu koji je buntovan, bahat, inovativan, a zapravo imitira ljude iz prošlosti. Autori se oportuno ponašaju prema tim principima i kada gledaš te filmove, oni svi imaju, nešto... Turčin u Nemačkoj... a ona je lezbejka i ima AIDS... a onda Afrikanka je trudna, pa je bije muž.

   Ide se na nešto što može da prođe i radi se nešto što se traži. To je stranputica kojom se vodi kulturna politika u Evropi, ta ideja državne političke i finansijske podrške. Evropske političke stranke nude glasačima podršku odbrani od američkog imperijalizma kroz podršku evropskoj kulturi, pa organizuju komplikovane sisteme kojima se brane od američke dominacije u umetnosti. Teško je govoriti globalno, naravno, ali postoji vidljiv princip koji mi se ne sviđa.

Pominjete teške reči, poput rasizma i segregacije?

  - Unutar toga, postoje skandalozna segregacija i rasizam, u kojima se tačno zna šta mogu raditi Francuzi, Danci, Norvežani, a šta Srbi. Srbi imaju malo poslaničkih mesta u tom Parlamentu i ona služe samo za to da igramo šotu na stolu i da lete ćurke. Tačka.

O kojoj osobi ili događaju bi u Srbiji morao biti snimljen film?

  - Prvo što mi pada na pamet je srednji vek. Tuga mi je kada gledam norvešku seriju koja se bavi izmišljenim krstašem, predivna serija, a onda shvatim da u mojoj zemlji postoje samo Banović Strahinja i Kosovska bitka, koji su treš. Bezveze je nemati ništa o Marku Kraljeviću i ogromnoj istoriji koja nikada nije realizovana.

Igor Mihaljević

Možda te još zanima:

.

Iva Lorens: "Dom" je ključna stvar, tu je najudobnije i najslobodnije!

Pred nama je još jedno takmičenje "Pesma za Evroviziju", na kome se bira predstavnik Srbije na najvećem evropskom muzičkom takmičenju…

.

Počinje festival "Slika u pokretu"

Osmi festival snimateljskih ostvarenja “Slika u pokretu” počinje u petak 15. decembra u 19 časova filmom "Čuvari formule" u Kulturnom…

.

Celuloidni plafon: Nejednake šanse za muškarce i žene u filmskoj industriji

Žene zaposlene u filmskoj industriji izložene su različitim oblicima rodne diskriminacije i nasilja, bez obzira na to da li se…

.

OnePlus najavljuje AI muzički festival u Indiji

Kompanija OnePlus najavila je da će proslavu svog desetog rođendana obeležiti multi-žanrovskim muzičkim festivalom OnePlus AI Music Festival, koji će tokom decembra…

.

Festival svetske muzike stiže u Fabriku

Festival svetske muzike (world music) Pocket Globe održaže se od 9. do 11. novembra u SKC Fabrici. Drugo izdanje festivala…

.

Nedeljni vodič od 6. do 12. novembra

Ove nedelje u Novom Sadu vas očekuje dosta raznovrsnih događaja, za svakog po nešto.

  • 00:00 Music Mix by Bea
  • 05:00 Music mix by Anja
  • 10:00 Pre podne na O radiju

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo