Kultura / Film
Last night in Soho: neonski glamur i smrtonosna romansa
"Last night in Soho", novi film Edgara Rajta, glamurozna je i grozomorna oda Londonu ranih šesdesetih godina. Bio je to period koji je prethodio Bitlsima i rokenrolu. Na radiju su se vrteli šlageri, igrala se neka vrsta tvista, englesko društvo i dalje je spolja baštinilo ostatke viktorijanske uštogljenosti, dok se pod površinom odigravala sva društvena prljavština karakteristična za velike gradove.
Priča prati mladu Eloiz (Tomasin Mekenzi) frišku studentkinju modnog dizajna, u London prispelu sa sela gde je živela sa bakom, pateći za majkom koja je davno izvršila samoubistvo. Eloiz nije samo nesnađena provincijalka nenavikla na metropolu. Ona takođe ima moć da u ogledalu vidi svoju majku, a kad smo već kod toga i neke druge tajanstvene pokojnike.
Iznajmljuje sobicu u potkrovlju stare zgrade u Sohou, kod jedne stare i stroge gospođe, jer ne može da se izbori sa površnim i na mahove zlim cimerkama u domu. U tom malenom stanu, obasjanom neonskim svetlima, ona svake noći, u nekoj vrsti snoviđenja, odlazi u Soho šezdesetih godina. Tamo od starta biva povezana sa izvesnom Sendi (Ana Tejlor Svift), samodopadnom pevačicom punom samopouzdanja, koja je sigurna da, po dolasku u Soho, zaslužuje priliku da peva po najuglednijim klubovima. Tu upoznaje Džeka (Met Smit) šarmantnog menadžera koji joj nudi obilje angažmana.
KAUBOJŠTINA SA PUNO BEZOBRAZNOG ŠMEKA
Eloiz tako, iz noći u noć, postaje svedokinja koja u stopu prati Sendi, čija karijera od starta nije ono što očekuje i koja neumitno ide ka tragediji koja će odjeknuti kroz vreme.
Edgar Rajt koga znamo po hitovima kakvi su "Hot fuzz", "Baby driver", "The worlds end", poznat je po svom vrcavom i veoma inteligentnom smislu za humor, kojim filuje svoje filmove. Ovde je napustio tu uhodanu stazu i pokušao da se oproba u nekoj vrsti psihološkog trilera, koji iz minuta u minut klizi ka hororu.
"Last night in Soho" je film sa prelepom fotografijom. Sniman je tako da nas opčini bojama, neonom, modnim kreacijama i muzikom, on je glamurozan, a u isto vreme jeziv i zlokoban i to je kombinacija koja mu daje mnogo na šarmu i privlačnosti.
Ono što britanski režiser nije uspeo, jeste da narative koje je načeo u filmu, istraži do kraja. Pre svega, nijedan lik, osim Eloiz, u ovom filmu nema više od dve dimenzije. Sendi je razumljivo lik koji u ovoj priči vidimo samo kroz oči glavne protagonistkinje, ali druge sporedne uloge nemaju baš mnogo prilike da se dokažu.
Džek je potpuno neiskorišten, Eloizin momak Džon tu je tek da uhvatimo pokoji predah od jezive atmosfere, a koleginice sa fakulteta kao da su nalepljene direktno iz neke tinejdžerske komedije u kojima su takođe bile praznoglave bičarke.
IMA LI ISKUPLJENJA ZA NAJGORE ZLOČINE?
Sa pozitivne strane, Rajt je u ovom filmu demonstrirao zavidnu dozu osećaja za tok filma. "Last night in Soho" počinje kao tinejdžerska drama, pretvara se u misteriju odakle postepeno postaje triler, da bi završio kao pravi pravcati horor. Zabavno je videti sa kakvom lakoćom reditelj odmotava takav vizuelni sled.
Ovaj film traje manje od dva sata i stiče se utisak da bi još 20 minuta materijala, snimiljenog na pravi način, dodatno obogatio priču. A da bi to bilo moguće, potrebno je osmisliti mnogo kvalitetnije negativce.
Petar Klaić