Kultura / Film
Heroinski šik sramotno daleko od knjige
Da je ikada postojalo i zrnce šanse da postanem narkoman, razvejano je u trenutku kada sam pročitao knjigu "Mi deca sa stanice ZOO". Šok i mučnina koju je ovo autobigrafsko delo heroinske ovisnice i prostitutke Kristijane F. prosipalo na čitaoce merilo se jedinicama za težinu i gustoću i generacije od sedamdesetih ovoj knjizi pristupaju sa strahopoštovanjem.
Bilo je samo pitanje kada će ova priča dobiti filmsku verziju. Ona iz 1981. godine dala je pristojan uvid u mračan svet narkomanije u Berlinu, ponudivši gledaocima neke od najupečatljivijih delova knjige. No, to nije bilo dovoljno da se taj filmski uradak nazove kvalitetnim.
Onda je došla 2021. godina i sasvim nove generacije dobile su svoju verziju u istoimenoj seriji, koju je izbacila nemačka filmska industrija za striming servis Amazon.
I, da presečem odmah na početku, bolje da su novac potrošili na ćevape i jogurt.
Režiser Filip Kadelbah, zamišljam sad, i trust spisateljskih mozgova seli su u nekom trenutku za sto i rekli: "Hej, što ne bismo taj mučni i mračni svet iz knjige 'Mi deca sa stanice ZOO', te razarajuće scene maloletničke ovisnosti, to grotlo prostitucije i očaja iz knjige, učinili glamuroznim i zabavnim za nove generacije".
Kapiram, neće milenijalska publika da se smara užasima urbane socijale, osim ako ta socijala ne zaliči malko na spotove trep muzike. Samo neka "ide gas".
Ipak, ova adaptacija knjige koja je o narkomaniji rekla više nego brojne sociološke studije, neodbranjiva je.
Glamurozni snimci, preterana upotreba "slow motion" pokreta, trendseterska garderoba, opojna savremena muzika, sve to kao da slika nešto što heroin nije bio u životu niti jednog zavisnika u istoriji ove razarajuće droge. Da budem fer, serija do kraja prikaže nešto i od tog blata u koje junaci zaglave, ali čak je i taj deo snimljen kao da su u pitanju zaljubljenici u slobodni pad i zavisnici od adrenalina, a ne deca obolela od pošasti koja uništva i njih i čitavu okolinu. Pomalo cinično, zar ne?
U jednom od intervjua, autori serije govorili su kako žele da naprave vanvremensku priču koja rezonuje kroz sve generacije, a ne samo onu iz sedamdesetih. Otud u ovoj seriji, koja se zaista odvija u sedmoj dekadi dvadesetog veka, imamo garderobu iz osamdesetih, muzika je klupska savremena i sve se to pretvorilo u neku vrstu papazjanije koju možemo da kusamo, ali na na pamet ne pada da pitamo od čega se sastoji.
Ipak, ova serija nam je donela i vrlo talentovanu grupu mladih nemačkih glumaca, koji će, ako bude sreće, izgraditi ozbiljne karijere. Za sve koji nemaju pojma o čemu se radi u knjizi "Mi deca sa stanice ZOO", serija će biti relativno dopadljiva, iako i u tom slučaju baštini brojne probleme sa pričanjem priče, režijom, montažom... Ono što sasvim sigurno nije uradila – nije prenela nadasve važnu poruku koja je iz knjige prosto vrištala.
"Mi deca sa stanice ZOO" je dokument jednog podneblja u određenom periodu, baš koliko je i univerzalna priča o tome kako je brutalno lako ugasiti mladi život uz samo malo nepažnje. Serija nije ništa od toga.
Petar Klaić