Društvo / Obrazovanje
Između Ajnštajna i Gvardiole
Spoj nauke i fudbala na delu. Nastavnik fizike i fudbalski trener mlađih kategorija FK Vojvodina, Marko Mićić (25), u intervjuu za emisiju "Superheroj“ otkriva kako se razbija strah od fizike u školskim klupama, zašto je fudbalska analitika postala ozbiljna nauka i šta je sve potrebno za uspeh i na terenu i u životu.

Danas su dečaci često, u školi, podeljeni na „štrebere“ i „fudbalere“, ali ti si uspeo da spojiš oba sveta i budeš i jedno i drugo kao nastavnik fizike i trener mlađih kategorija u FK Vojvodina. Da li ti je fudbal tokom odrastanja uvek bio na prvom mestu?
Fudbal jeste bio san, ali me je otac – koji je bio profesionalni fudbaler u Prvoj jugoslovenskoj ligi, a danas je profesor fizike – naučio da škola mora biti sigurna luka i rezervna opcija ukoliko se sportska karijera ne ostvari. Moj otac je igrao sa imenima kao što su Slobodan Marović, Zoran Žitnjak, Davor Šuker i Jasmin Džeko, a nakon sportske karijere pronašao je svoj životni poziv u prosveti.
Pored fudbala i škole, imao si i druge sportske uspehe u mladosti?
Tako je, 13 godina sam trenirao karate i sa 15 godina i mesec dana postao najmlađi nosilac crnog pojasa u Srbiji, što je rekord koji drži i danas. Roditelji su balansirali moje obaveze uz pravilo da dete treba nagraditi, a ne kazniti. Sa ocem sam redovno posećivao utakmice Vojvodine i mečeve na Marakani, odrastajući uz igre Nemanje Vidića, Nikole Žigića i Nenada Lalatovića, a kasnije Dušana Tadića, Dragana Mrđe i Aleksandra Kataija.
Večito pitanje među ljubiteljima fudbala: klub ili reprezentacija?
Reprezentacija je uvek na prvom mestu. Nacionalni identitet treba da nas spaja i čini jačima, dok je klupska pripadnost podvrsta toga.
Kako se rodila ljubav prema fizici i kako si se obreo u naukama natopljenim matematikom?
Oba roditelja su mi profesori fizike, pa je taj uticaj bio prirodno prisutan. U srednjoj školi sam želeo da budem glumac – radio sam emisije na RTV-u, imao manje uloge u Srpskom narodnom pozorištu (SNP) i stigao do užeg kruga na FDU. Nakon što nisam primljen na FDU, upisao sam Prirodno-matematički fakultet (PMF). Najviše me privlače mehanika, termodinamika i mehanika fluida.

Kakav pedagoški pristup primenjuješ sa učenicima u školi?
Želim da razbijem stereotip o fizici kao „bauku“. U radu primenjujem lični primer, doslednost i poštovanje, uz jednak tretman za svu decu. Kada deca imaju poverenja u nastavnika, gradivo se lako povezuje sa primerima iz svakodnevnog života.
Pored škole, ozbiljno se baviš i fudbalskom analitikom u FK Vojvodina. Dokle si stigao na tom planu?
Trenutno pohađam FAB licencu i radim u analitičkom centru FK Vojvodina. Analitiku doživljavam kao šahovsku taktičku pripremu i spoj nauke i sporta. Primer je Pep Gvardiola koji u stručnom štabu ima preko 12 analitičara. FK Vojvodina razvija centar u kome svaka selekcija ima svog analitičara. Moji ciljevi u budućnosti su rad u prvom timu Vojvodine, A reprezentaciji ili inostranom klubu.
Sa samo 25 godina tvoj radni dan traje od 07:45 do 23:00 časa. Šta je tvoja poruka mladima?
Poruka je da budu uporni, fokusirani i posvećeni onome što vole. Svima će se 100 vrata zatvoriti, a jedna će se otvoriti. Uz pošten rad i strast, uspeh ne može da izostane.

Za kraj, kako u 2026. godini definišeš svoj primarni identitet – nastavnik fizike ili fudbalski trener?
Kada me to pitate, srce mi zaigra na reči fudbalski trener i analitičar. Iako fiziku ne zanemarujem, u srcu sam pre svega fudbalski trener i analitičar.
Ceo intervju sa Markom možete preslušati u plejeru







