...
TRENUTNO13:30 - 13:45Pesma dana

Kultura / Pozorište

Nit Za Bit: Jasna Đuričić

10.12.2014.

Ja sam nacionalna manjina!

   "Naravno da su u moru besmisla nagrade - besmislene. To je sada kao neka vest, ali potpuno je besmisleno i svejedno. To mali broj ljudi zna, kome to uopšte znači? Zato i nemam problem, zašto bih se sada vozdigla iznad svih, dobila – ne dobila, napravila dobru ulogu ili ne.

   Glupo delujem sebi i ljudima zbog te sumanute vere i teško mi je da to objasnim. Stvari su kave jesu, teško je poverovati da će biti bolje i ono što mi preostaje je da radim najbolje moguće, dok sam na nogama i zdrava."

.

foto: Branko Lučić

   „Apsolutno sam se iznenadila (nagradom Dobričin prsten za 2014, prim.aut) zato što je to nagrada za životno delo. Do sada su je dobijali veliki glumci, stariji od mene, pokosile su mi se noge malo. Ne mislim da je nisam zaslužila - imam mnogo nagrada, gotovo sve, ali ova nosi posebnu težinu.

   Verovatno je to i dobro i loše, u kontekstu tvog citata Ljubivoja Ršumovića „nova nagrada – nova pogrda“. Malo mi je sela na grbačicu, moram priznati, u vidu onog „aha, šta sada?!“ Mislim da nagrade odmah treba zaboraviti, kakve god bile. Uživati par dana, pa ići dalje. Ne znam na šta je tačno Ršum mislio...“, govori nam u pero proslavljena glumica Jasna Đuričić koja je u poslednjih godinu dana ne samo igrala u odličnim predstavama, već je nakon lanjske nagrade „Grad teatar“ u vitrinu stavila i onu najprestižniju. O tome da li su je nagrade udaljile od realnosti, kroz iskren smeh kaže:

- Ma, ne Igore, koješta. Ko nagrade želi mnogo, taj ih ne dobija, a ko misli o njima... Ne mogu reći da ih nisam želela ali one nikada nisu bile cilj. Verovatno si u pravu kada kažeš da je Ršum izrekom mislio da se uspeh ne prašta i da se u Vojvodini najbrže seku krila natprosečnima. Mogu da uporedim Novi Sad i Beograd u tom smislu i jeste, ovo je jako čudnovata sredina.

U Beogradu se ljudi makar foliraju da im je drago što je neko uspeo?

- Da, to je mentalitetska stvar. Možda je to za nijansu bolje u Beogradu, jer je kao metropola, a takođe - gomila laži na jednom mestu. Ne razmišljam o uspehu jer se smatram uspešnom, nekoliko puta sam dobila potvrdu za to i osetila da se to ne prašta, ali sam se svikla.

   To se oseća čitavim bićem, godinama, ljudi samo prekinu kontakt sa tobom ali ima i onih koji su se radovali. Birana sam i birali su me. Bilo je perioda kada nije bilo tako i onda ti ostane samo sumanuta vera.

brodzalutke blu 011 jpg

Znam da je fraza ali ljudi sve manje veruju u sebe?

- Zbog sveopšteg beznađa i vladavine straha. Ne samo kod nas, čitava Planeta je takva. Realno, kod nas ne postoji više ništa. Sve je srozano, niko nikoga ne poštuje, ništa nije sveto, svako po svakom pljuje, popularan je da ne govorim sve ko i zbog čega. Postoje razlozi zašto su ljudi nesigurni, posebno u našoj zemlji.

Mirjana Karanović, nakon što je dobila nagradu Žanka Stokić 2011, rekla mi je: ”Eh, pitaš me kako mi je, bila sam kod drugarice na Dedinju, ima nasleđenu staru kuću, a pored nje neki državni sekretar, u kamenu, željezu i mramoru. Hej, sekretar…?! Tebi Miro Žanka, a njemu mramor i željezo…” Da li su nagrade u Srbiji obezvređene?

- Naravno da su u moru besmisla - besmislene. To je sada kao neka vest, ali da, potpuno je besmisleno i svejedno. To mali broj ljudi zna, kome to uopšte znači? Zato i nemam problem, zašto bih se sada vozdigla iznad svih (smeh), dobila – ne dobila, napravila dobru ulogu...

Kako to racionalizujete?

- Glupo delujem sebi i ljudima zbog te sumanute vere i teško mi je da to objasnim. Ne želim da energiju posvećujem tim stvarima. Stvari su kave jesu, teško je poverovati da će biti bolje i ono što mi preostaje je da radim najbolje moguće, dok sam na nogama i zdrava.

Da li kolege dele vaš pogled na svet, kakva energija vlada iza zavese?

- Neki da, neki ne, ali ja sam u manjini. Ja sam nacionalna manjina (smeh).

Ovo ću staviti kao naslov intervjua.

- Neka bude. Odavno nisam član ovde (Srpsko narodno pozorište, prim.aut), od 2005, ne učestvujem u tim predstavama i ne mogu tačno da ti odgovorim, mogu da pričam o prošlosti ali je to bezveze. Zato što sam manjina i nisam tu, samo povremeno. Mogu da biram projekte, ovo mi se radi, ovo ne i gotovo.

Kada čujete „Novi Sad kandidat za evropsku prestonicu kulture“ pomislite...?

- Apsolutni cinizam! Ne znam s čim, osim s Galebom, ako govorimo o predstavama u ovom gradu. Bez obzira koliko je mučna, ova sredina je i dalje naš grad.

galeb1 jpg

Tek sada sam od vas saznao za skandaloznu odluku ministarstva kulture da ne pomogne Galebu da se odazove pozivu La MaMe u Njujork?

- Galeb je pozvan kao i Brod za lutke što je bio. Trebali smo da igramo četiri dana početkom decembra. Naravno da je skandal i velika sramota i to nikoga ne zanima, zato nigde i nisi čuo da ministarstvo nije dalo novac.

Imamo mi pokrajinske i gradske institucije kulture, što nisu pomogli?

- Ne znam. Nismo dobili objašnjenje, samo poruku „ne ide se u Njujork“. To su strašne stvari ali ponavljam, koga to zanima - ljudi koji rade u pozorištu ne znaju šta je La MaMa i igrati tamo. Rade se ovde povremeno svetske stvari i bivaju ugušene. U Njujorku su se karte već prodavale...

   Tako važni festivali otvaraju vrata još većim, to nije pitanje mene, nego imena SNP-a, ovog grada i države. I tako se okončavaju naši kontakti i prijateljstva u svetu. Najgore, to nisu sad neke pare... Ne znam da ti kažem tačnu cifru ali...

Posle naredne utakmice fudbalske reprezentacije ćemo platiti deset puta veću kaznu?

- Hvala.

Da li je Novosadsko pozorište najbolje u gradu, možda i državi?

- Mislim da jeste. Polazište tog ansambla, njihov pogled na pozorište i život su totalno drugačiji, onakvi kakvi treba da budu. Disciplinovan ansambl, smeo, odvažan, vredan, kada ih gledam stičem utisak da svako radi na sebi. Sigurno su najbolji, i trupa Andraša Urbana, pre svih.

Zašto, osim u Ujvideki Sinhazu, nema svetonazora, naboja i energije Olivera Frljića, Andraša Urbana...?

- Zašto naboja nema nigde? S druge strane, ni to što ga nema nigde nije pravdanje jer ako si počeo da služiš umetnosti, treba to da radiš do kraja života, umetnost je duhovna sfera. I onda se pitaš kako su blato s ulice i sav užas uspeli da uđu u tu sferu.

Sada ste preciznije odgovorili zašto nemamo veru u sebe.

- Pa, da, tačno tako.

galeb jpg

Mladi i uspešni filmski stvaraoci (Pušić, Miloš, Đukić, Ršumović, Ikić...) su zagledani u svoj mikrokosmos i deluju nezaintersovano za stvarnost oko njih?

- Mislim da je to sjajno. Samo kroz mikrokosmos možeš doći do makrokosmosa. Ne slažem se da su zatvoreni za realnost, vrlo dobro kapiraju o čemu se radi i imaju jasnu sliku šta je sve ovo. Ta deca su rekla „dosta“ i zatvorila se. Odnosno, rade što žele, osećaju i što misle da treba, kako treba, po cenu svega. Zato se toliko lome koplja oko Neposlušnih, kao, „u ovom trenutku je neodgovorno praviti takav film“.

Neodgovorno prema kome ili čemu?

- Ne znam, ljudi danas svašta pričaju. Iz mikrokosmosa dolaze najbolje stvari i ti reditelji ne treba da su društveno angažovani jer se tu rasipa energija. Revolucije su ugušene mnogo puta, iskustvo je takvo da uvek budemo prevareni, neka mladi rade što znaju. To je najbolji vid borbe.

Kako je moguće da se Ivan Tasovac, dobar menadžer, tako rastočio kao ministar kulture?

- Ne znam gde su se preračunali. Stičem utisak da ljudi koji su kvalitetni, a on je takav čovek, dolaze u ta grotla potpuno sami. Ne znam da li ima svoj tim koji je doveo, da ne znaš ti?

I da jeste, kao i eks ministru finansija Lazaru Krstiću ruke su mu vezane i tu je kao ukras.

- Bez svojih ljudi, najmanje deset, piši propalo. Ne verujem da je to moguće bez potpuno odrešenih ruku, što je imao u Beogradskoj filharmoniji. Takvi ljudi moraju da ostanu u malim kolektvima jer tu najviše doprinose. Filharmonija je za našu zemlju učinila više nego ministarstvo kulture pod Tasovcem.

Sterijino pozorje je poslednjih godina...

- Ne znam, nisam sada ni bila....

...žestoko provincijalizovano?

 - Kako smo to dozvolili? Čini mi se da svako ko ima širi pogled na svet i umetnost nema šanse. Sa strane posmatrajući, nema tu nauke, to može lako i brzo da se reši ali ne može. To su mehanizmi i interesi koji se jako brane. Negativci se druže, jedni drugima klimaju glavom ali se ne vole.

   To je velika šteta, Sterija mora biti vrh pozorišne umetnosti iz Srbije, regiona i Evrope, a sada to neko želi da svede na nešto malo, jedan narod. I da sam bila tu prošle godine – ne znam šta bih gledala. Ne izlažem se više rizicima.

Ohrabruje imenovanje Miroslava Radonjića za v.d. direktora Sterije?

- Misliš, ohrabruje što će ga biti ili zato što je Miki tu? A šta je s Maticom srpskom (smeh)?

Čekao sam da to vi kažete (aluzija na odlazak bivšeg direktora Sterije Selimira Radulovića na mesto direktora Biblioteke Matice srpske). Kad pomenuste rizike, vaša koleginica Emina Elor mi je rekla „jako sam maštovita ali me stvarnost uvek iznenadi?“

- (smeh) Naravno. Taj pad se događa jako dugo, čovek više ne može da se seti čega je sve bilo. Kada sam bila mlađa, bila sam naivna i mislila da se stvari brže završavaju ali odumiranje toliko dugo traje da je to neverovatno. Rekoh ti, nemam iluzije, biće još gore.

brodzalutke blu 002 jpg

Kako Jasna Đuričić pronalazi razloge za osmeh?

- Prvo, ona nema vremena da misli jer puno radi. To je olakšana okolnost. Netom sam došla iz Amsterdama gde smo snimali film, malo je reći da sam se napunila, ritam rada je bio dobar, taj grad poznajem bolje nego Beograd. Posle dugo vremena imala sam samo jedan posao i shvatila koliko je to divno. Ta zemlja je sasvim drugačija od naše. Kao da mi je poklonjen godišnji odmor, radni. Palo mi je teško da se vratim.

Novosađani koje cenim se iz Amsterdama vraćaju s jednim, krunskim utiskom: veliki prozori na porodičnim kućama?

- Bravo! Svima sam pričala....to je prva stvar...(pauza)...ti veliki prozori! Prvo misliš da su to saloni nameštaja kada dođeš iz ove j....e zemlje, misliš da je to nemoguće. Nema nijedne zavese, ogromni prozori koji nikada ovde neće postojati, predivna stvar i prvi udar na tebe...to je njihovo stanje svesti i nešto najlepše što sam videla. Baš me je pogodilo kada si pomenuo...

I to je sloboda?

- Tako je! I ne može da te ne boli. Zašto ne bi mi mogli tako, ovo je Vojvodina, pa sve imamo?! Zovu nas Lale, kažeš?! Teško je naći Lale danas. To je ta stvar – prozori. Čudesno, osećaš se kao građanin sveta, što jesi, na kraju krajeva, ali ovde – stalno ti govore da nisi.

Ni patriota?

- Sve to nekako ide zajedno ovde.

Lenstvovanje i manjak slobode su tamnica duha?

- To i konformizam. Novi Sad je tome uvek bio sklon. Varoš gde se i dalje ruča tad i tad, sve je blzu, to je to, ono je ono... Čovek sam sebe treba da izgoni čim primeti znake konfmornizam, mora da se iščupa odatle i napravi sebi neprilike.

brodzalutke blu 007 jpg

Gde je konformizam - tu je i licemerje, dobar su par?

- Najbolji drugari!

 Igor Mihaljević

 

 

 

 

 

 

Možda te još zanima:

.

SKCNS poziva u Omladinski teatar

Studentski kulturni centar Novi Sad otvara konkurs za studente Novosadskog univerziteta i sve mlade od 16 do 30 godina. Ukoliko…

.

Besplatne predstave za učenike i studente

Pozorišni festival "Upad", koji je pokrenuo Studentski kulturni centar Novi Sad, biće održan od 31. oktobra do 5. novembra u…

.

Počinje INFANT - pozorišni festival sa jasnom porukom

Jubilarni, pedeseti INFANT – internacionalni festival alternativnog i novog teatra - počinje 1. septembra uvodnom predstavom "Čovjek visine". U izboru…

.

Lekovita predstava za mlade

U Novom Sadu se već neko vreme igra predstava "Buđenje proleća - dečja tragedija", rađena po drami Franka Vedekinda iz…

.

Dramske radionice otvorene za sve

Novosadsko kulturno umetničko društvo "Svetozar Marković" ponovo je bogatije za dramsku sekciju. Nekada su je vodila imena poput Mire Banjac…

.

"Mefisto" Klausa Mana: psihološki profil kolaboracioniste

Glumica Danica Grubački preporučila nam je da ove nedelje pročitamo roman "Mefisto", najpoznatiji roman Klausa Mana koji govori o prirodi…

  • 13:10 Vredi pročitati
  • 13:20 Tehnologija
  • 13:30 Pesma dana
  • 13:45 Prava stvar
  • 14:00 Vaš DJ sat

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo