Društvo / Obrazovanje
Rajko Grlić: Igrajte se i istražujte!
Režiser i scenarista Rajko Grlić gostovao je na novosadskoj Akademiji umetnosti i podelio sa studentima i profesorima svoje dugogodišnje filmsko iskustvo. Kroz razgovor koji je vodio sa profesorom Dejanom Nikolajem Kraljačićem, prisutni su mogli da čuju priču o Grlićevim počecima, profesionalnom sazrevanju i stvaranju velikih, nagrađivanih filmova.
Fotografije: Boris Kočiš
Kada se film, koji je kao petnaestogodišnjak snimio kamerom koju mu je poklonio stric, dopao jednoj devojčici, znao je da je to ono čime će se baviti u životu. Pobeda na jednom festivalu amaterskog filma omogućila je njemu i Lordanu Zafranoviću stipendiju za prašku Akademiju umetnosti - Fakultet za film i televiziju (FAMU).
Kao student se, kako kaže, zaljubljivao i odljubljivao u razne filmove, ali "Bulevar sumraka" je ostao film koji može da gleda "za doručak, ručak i večeru". Smatra da je u češkoj prestonici imao priliku da izuči filmski zanat uz profesionalce koji mu nisu nametnuli svoja pravila igre, već omogućili da pronađe sopstvena.
Igra za Rajka Grlića počinje kada počne snimanje. Veruje da je svim ljudima na setu potrebno da budu veseli i da se igraju, da nije dovoljno da "samo rade svoj posao" da bi zaradili novac. Međutim, da bi igra na snimanju bila moguća, svi postupci u pripremi moraju prethodno biti dobro obavljeni.
Tako, režiser pre snimanja obilazi objekte i lokacije, zamišlja kadrove i detaljno planira, a svakog dana za vreme snimanja ustaje dva sata ranije da bi nacrtao kadrove za taj dan. Kaže da iako u 99 odsto slučajeva ne koristi te crteže, voli da ih ima uz sebe ukoliko se dogodi da mu igra na snimanju "ne ide".
Mesec dana pre početka snimanja organizuje dvonedeljne probe sa glumcima, da bi čuo njihov način govora i prilagodio kadrove njihovom tempu. Improvizaciju takođe vežbaju na probama, jer smatra da improvizovanje na snimanju može da krene u lošem pravcu. "Kada zaključate glumca u scenario, terate ga da ide dalje. Bitno je da uhvatite njegovu energiju u datom trenutku, a to ne možete ako sve drugo nije prethodno isplanirano."
Rajko Grlić jedan je od reditelja koji sa velikom pažnjom i strpljenjem pristupa odabiru glumaca. Za film "Karaula" tražio je glumce dve i po godine, a više od godinu dana radio je kasting za ulogu Vjekoslava Kralja iz filma "Ustav Republike Hrvatske".
Kaže da odluku ne donosi na samom kastingu, jer glumci imaju moć da zavedu samom pojavom i ponašanjem van kadra. "Treba suditi samo po kameri. Kad se odlučite za lica, definisali ste film. Kad posle deset godina pogledate film i verujete da su ti likovi stvarni, onda je odabir pravi. Glumci spašavaju film od umiranja."
Glumci mu pomažu i u procesu pisanja scenarija kada piše dijaloge za scene. "Važno je imati stvarni lik pred sobom. Zakačim fotke glumaca na zid i pomislim 'da li bi ona ili on mogli reći tako nešto'. Da bismo pravili skalu stvarnog i nestvarnog pomažu i slike lokacija i predmeta."
Grlić gotovo uvek ima partnera u pisanju, a kaže da je to tako zato što drugi scenarista izvlači iz njega ono najbolje. Ono što jedan napiše, drugi će uvek preispitati. Sa Antom Tomićem sarađivao je u više filmova. "Pričamo o likovima pre nego oni uplove u priču. Za 'Ustav Republike Hrvatske' sastavili smo likove za dva dana i tek onda istraživali ko su ti ljudi. 'Karaulu' smo pisali u 12 verzija, a 'Ustav' u šest. Nakon svake ruke odštampam scene i stavljam ih na zid. Poenta je sažeti u dve rečenice ono što je bilo na deset stranica."
Kada su ga studenti pitali za savet u vezi sa drugom rukom scenarija kojom se trenutno bave, rekao je da je najbolje da ostave prvu ruku da "spava" mesec dana ukoliko imaju vremena za to. "Treba da date scenario ljudima koji nemaju pojma o čemu se radi i pitate ih da vam prepričaju, a onda shvatite kako to zvuči u ušima nekog drugog i da to nema veze sa onim što ste vi zamislili. Sve ostalo je sažimanje, čišćenje priče. Najveće greške mojih studenata su što pokušavaju da priču svog života sažmu u sedam minuta. Ne treba mešati kratki film sa elementima igranog filma."
Umeće pričanja je, kako kaže, suština. Strukturiranje priče je njen osnovni element, sadržaj, a ne forma.
Na pitanje kako doživljava proces pisanja u poređenju sa režiranjem, odgovara: "Pisanje je muka, posao, a snimanje igra. Meni je potrebno da znam da sam scenario sasvim uobličio. Valjda mislim, ako do kraja sve iscedim na papiru, mogu se posle slobodno igrati."
Studenti su ga pitali kakav je njegov odnos prema novim televizijskim serijama koje se proizvode mnogo više nego filmovi. "Netflix i Amazon serije su fantastično rađene. Međutim, u 90 odsto serija je slučaj da ono što stane u 20 minuta oni stave u 50. Televizija razvlači vreme. Vraćamo se romanu u nastavcima odakle je sve i počelo."
Rajko je mladima na Akademiji poručio da vredi studirati film zato što je to sklonište u kojem se čovek može pronaći i shvatiti šta želi da radi. "Van škole je svaki neuspeli film kazna, a u školi ste kao zaštićene retke životinje. Igrajte se, budite znatiželjni, probajte sve što možete, radite više nego što od vas traže."
Studenti sa kojima smo razgovarali kažu da su čuli korisne i zanimljive informacije od čuvenog režisera i scenariste i da se nadaju da će biti još sličnih predavanja na Akademiji.
"Studiram kameru, ali značilo mi je ovo pošto me zanima proces stvaranja filma i svi njegovi segmenti. Saznao sam dosta stvari iz Rajkovog iskustva koje mogu da mi pomognu kao inspiracija, jer kad god dođe neko od velikih, priznatih reditelja ili neko iz sveta filma ko je nešto uradio, uvek posle toga dobijem novi elan."
"Bilo mi je jako zanimljivo zato što sam čuo kako je bilo nekada, u tom periodu kada se Rajko kao reditelj probijao i mogu to da uporedim sa današnjom situacijom."
Bilo je i nekadašnjih studenata Akademije, koji su već uplovili u profesiju: "Predivno je što postoje ljudi kao što je on, koji smatraju da su neki glumci nezamenljivi, koji podjednaku važnost daju i montažeru i sekretaru režije i glumcu, kojima je svaki detalj i svaki milimetar važan, koji ne pristaju na kompromise, koji brane profesiju na pravi način. Mislila sam da je došlo do toga da su svi zamenljivi i onda dođe neko sa ozbiljnim iskustvom i radom iza sebe koji ipak kaže da nije sve tako kako si ti doživeo."
Posle razgovora sa studentima, na red je došao i kratak razgovor Grlića za Oradio. Evo njegovih odgovora na naših nekoliko pitanja:
Da li ste upoznati sa mladim filmskim umetnicima iz regiona i kako ocenjujete njihov rad?
Rajko Grlić: Moram priznati da nisam upućen. Ja sam deset godina vodio Motovunski festival i strašno sam pazio i lutao po ovim krajevima tražeći klince i klinke koji rade neke nove stvari i to pokušavao prikazati. Nakon deset godina sam to prepustio mlađima i od onda sam izgubio taj kontakt. Vrlo malo toga sam video i vrlo teško sudim.
Predajete u Americi na Univerzitetu u Ohaju. Kakva je tamo situacija u filmskom svetu?
U Americi je film nešto što je vrlo teško u Evropi objasniti, to je neko porodično veselje. U petak i subotu se ide u bioskop, a oni su puni i ne posustaju. Svake godine raste gledanost. Uprkos svim serijama i televizijama, film se održao, ali se desila jedna radikalna promena a to je da je mali film nestao iz bioskopa ili ima vrlo malo bioskopa koji prikazuju male, neholivudske filmove. Ljudi koji prave 'normalne' filmove su manje više svi prešli na televiziju. HBO, Netflix, Amazon su pokupili sve mlade klince kontinenta i s njima rade čudne stvari, hrabri su, mogu dopustiti sebi izlet u nepoznato i sve ono što se više na filmu u Americi ne može, jer je preskupo ući u bioskope. Bilo bi divno da u ovim krajevima postoji neka televizija koja ima tu hrabrost i odvažnost da s klincima proba probijati granice i tražiti neke nove oblike. To ne vidim ovde, ovde su televizije nažalost politički strojevi za proizvodnju gluposti i vrlo teško se neka umetnička ili uopšte pripovedačka disciplina probija.
Da li mislite da je bilo lakše nešto stvoriti kada ste Vi bili mladi ili je sada bolja situacija?
Onda je bilo teško jer je kinematografija bila vrlo čvrsta, državna, imala je red u sebi, što je imalo i mana i vrlina. Danas nema reda, državu više nije briga ni za kulturu ni za kinematografiju, danas je svako svoj, svako se snalazi sam. Klincima je danas lakše snimiti film jer ne zavise od tehnike. Ja sam morao raditi za Jadran Film jer je on imao 35mm kamere, a danas vi sa ajfonom snimite svoj film i možete u bioskop ako je film pametan. Samo je u pitanju priča. Danas je veća sloboda, ali je teže ući u sistem.
Jovana Golubović