...
TRENUTNO10:20 - 10:30Pre podne na O radiju

Društvo / Intervju

Nit Za Bit: Bojana Lekić, novinarka

23.03.2015.

Danici i meni su oteli deo života

.

foto: Filip Šobot

- Tvitovala sam za O radio na takmičenju Radio Battle zato što verujem u mladost i to nije samo floskula. Mladi ljudi me pitaju „zašto vas nema na televiziji“, a onda počnu da se smeju jer su mladi i pametni, pa kapiraju da nije do mene i zavitlavamo se i kažemo: "ako je do mene - MP3".

   Onda osećaju potrebu da mi kažu da treba da se borim. Ja hoću da se borim, uvek sam se borila, to je suština mog bića i motiv zbog koga sam počela da se bavim novinarstvom ali iako volim da sam mlada i da me mladi doživljavaju kao svog, više nisam tako mlada kao što sam bila onda kada sam se borila u medijima, zbog čega me i mladi danas znaju.

   Oni koje srećem vratili su mi nadu da sadašnja mladost ne pripada takozvanoj izgubljenoj generaciji. Moja generacija je bila generacija revolucija, rata i značajne propasti ne samo zemlje koje više nema, nego i ove u kojoj živimo. Generacija iza nas je u velikoj meri bila u pravom smislu izgubljena, generacija koja nije imala jako detinjstvo već rat, sankcije i proteste u kojima su izgubili dobar deo nastave i društvo bez ikakvih vrednosti. Zbog toga danas imamo porast kriminala i narkomanije, izgubljen svet u vremenu i prostoru, izmišljena zanimanja kao što su starlete. Nova generacija, internet generacija, u izvesnom smislu se oporavila i podseća me na moju po mnogo čemu, uključujući ono što nije dobro, ali je bolje nego ništa, a to je stvaranje paralelnog sveta, govori nam proslavljena novinarka Bojana Lekić, s kojom razgovaramo povodom njenog poslednjeg projekta filma "Pad haških begunaca", zbog kog se opet našla kako na meti hvale, tako i napada. 

 Otkud vam vera da ova generacija ima više šanse?

   - Oni su jako dobri studenti i smatraju da je to dobro. Drugo, načitani su i internet koriste zarad novih saznanja. To je velika stvar, u sadašnjem novinarstvu internet se koristi za prepisivanje. Po načinu na koji ljudi pričaju o knjigama i problemima vidite da su čitali to o čemu govore i da im pažnja nije kao u pileta. Učenje i čitanje su jako važni, nova saznanja na osnovu kojih se formiraju stavovi. Ljudi koji smatraju bez pokrića su ambicija bez municije, prazna puška. To izgubljena generacija nije shvatala, a ova nova shvata. Dostupnost informacija je za njih rudnik saznanja i čim to postoji, postoje i ljudi koji umeju da formulišu stavove.

   Trudila sam se da publiku uvek informišem, ali ne da im dam puku informaciju  koju mogu pronaći za pet sekundi jer svi prepisuju agencije, pa tako možete pročitati da je beba i stigla u bolnicu i da je, na žalost, došlo do tragedije, već da postaviš prava pitanja i dobiješ prave odgovore, a ne da ubeđuješ sagovornika da je u krivu. Da dozvoliš da čuješ njegovo mišljenje ali da mu ne daš da izađe iz studija a da nije rekao podatak ili stav. To znači ponuditi publici informaciju na osnovu koje će zaključiti da li lider dobro vodi ili ne.

   Dopada mi se što mladi imaju potpuno različito mišljenje, vrlo argumentovao, o temama koje klasični mediji, pre svega televizija, prenose potpuno drugačije. Kada to postoji, onda postoji i nada jer ljudi koji tako misle, ako njihov broj ne bude mali, oni će i kvantitetom postati dominantni. Bojim se samo da će omasovljene te grupe ljudi biti osujećeno time što svi oni koji su realni moraju da konstatuju da imamo odliv mladih, možda veći nego u vreme raspada Jugoslavije i režima Slobodana Miloševića.

 Da li je ovo odgovor na pitanje šta mlad čovek mora da uradi – obrazuje se i razmišlja?

  - Razumem predstavnike „izgubljene generacije“ koja je pogubila kriterujeme jer država i društvo ništa nisu uradili na njhovoj izgradnji, ni posle demokratskih promena. Nova generacija pokušava da ostane normalna u nenormalnom društvu i ono što joj fali je nada. Želim da im kažem da im nadu i slobodu niko neće stvoriti. Vaš put ka slobodi je za mene već sloboda. Ne volim one koji kažu „sada je gore nego što je bilo“ ali moram da priznam da se danas osećam lošije, zato što si tada verovao da i po cenu žrtvovanja, čak i života, učestvuješ u stvaranju boljeg društva i verovao si da će ono doći. Sada postoji neverica da će ono doći i mladi nisu zadovoljni samo borbom.

Izgleda da prvenstveno nada, njen manjak, ubija bolje sutra?

   - To nije dobro, jer mi već samom borbom učestvujemo u boljitku. Nada je upravo u tome da se omasovite, da ne budete samo u virutelnom svetu. U tome je sličnost između moje generacije i sadašnjih mladih jer smo i mi živeli u virtuelnoj državi. Nismo želeli da živimo u državi Miloševića. Tek kasnije sam postala svesna da sam ga tada zvala „gospodin Milošević“, nikada „predsednik Milošević“, podsvesno sam odbijala da je on negde i moj predsednik, da je njgova Srbija i moja. Živeli smo u paralelnoj Srbiji.

lekic4 jpg

   Bila sam na skupu o slobodama medija, pred bombardovanje Srbije, sa koleginicom iz Prištine koja je govoria o tome da Albanci na Kosovu žive u svojoj državi, bez obzira što tada nije imala elemente državnosti. Realno, ona je već postojala. U podrumima su imali škole, u kafićima tribine, na internetu radio programe, imali su kakve takve paralelne medije i govorili su da ne žele da žive u Miloševićevovj Srbiji. Na to sam rekla „I mi. Ne mislim da je to vaš argument da pravite stvarnu, pravu državu, i mi imamo drugu paralelnu državu u kojoj ne pristajemo na sve što nam nameće oficijelna država“.

   Sadašnja generacija svoj svet pravi u sve većoj meri u internet zajednici. Dobro je što ojačavaju osećaj da nisu nenormalni, da ih ima više mislećih, ali na žalost, najčešće misle da se taj svet nalazi izvan svoje zemlje i zato i fizički odlaze, a ako i ne odu, zatvaraju se u virtuelni svet. To nije dobro, ne sme da postoji bukvalni „cloud“ i da žive u svom internet svetu, umesto da tu snagu iz virtuelnog sveta prebace u stvaran život.

Zašto mislite da je odliv sve veći i koji društveni mehanizmi su nas na to primorali?

   - Prilično sam sigurna da je danas veći zato što o tome evidentno postoje podaci. Ne bi gospodin Kirbi (Majkl, američki ambasador, prim.aut) sebi dozvolio da premijeru u lice kaže „bilo bi dobro da izvozite robu, a ne ljude“ i da je to sada već zabrinjavajuće. Naša država kaže da o tome nema relevantne podatke, ali u krajnem slučaju, pogledajte šta je pokazao popis stanovništva i biće vam jasno da je tako. S druge strane, poznajete li nekog kome neko već nije otišao? Vi imate i političke predstavnike koji uopšte ne kriju da budućnost svoje dece vide u inostranstvu, a ovde se kao bore za bolju Srbiju, ili veruju u nju.

   Kada je bilo jasno da će doći do rata zbog raspada Jugoslavije, odlazili su pre svega oni koji su bili vojno sposobni. Onda talas onih koji nisu hteli da ih mobilišu kao navodne dobrovoljce, faktički paravojne formacije, a potom oni iz razorenih područja. Danas, ta lestvica se spustila na odlazak posle osnovne škole, ne ide se više ni na fakultet.

   Do toga nas je dovela besperspektivnost. Naša škola je u velikoj meri obesmišljena, profesori nisu cenjeni jer ni sami sebe ne cene i zato su danas na ulicama. Danas deca imaju barem dva, tri profesora koji im drže dopunske časove. Šokirana sam! U mojoj porodici je tako, pitam zašto – zato što moraš, jer Pera, Žika i svi u razredu imaju to, zato što ne stižu na času da urade, zato što profesori nisu motivisani da ih tome nauče, zato što je gradivo neprilagođeno uzrastu. Ako mi to znamo, da li je moguće da to ne zna ministar prosvete? Naravno da zna. Da li može sve to da promeni, naravno da ne. Ali da li može da za početak prizna problem i kaže kako i s kim ima nameru to da menja, mislim da ga ništa ne sprečava, a ne čujem ga da to kaže.

   Ako imamo problem sa sudstvom, mi imamo dodatan problem sa pravdom i pravednošću u ovom društvu. Ako su tajkuni orobili banke, a mi kao građani treba da vraćamo taj novac nama samima, to jest državi, onda shvatate da su problemi toliko veliki da je nemoguće da se skoro promene i ljudi ne žele da im deca gube vreme na način kao i oni. Izrašće u psiholški nezadovoljna bića.

Šta koči inače sposobne ljude poput ministara Verbića i Tasovca?

  - Za početak, mi uopšte ne znamo da li oni na nečemu ipak rade, jer su teme koje se nameću u medijima jako jednostrane. Ne znam da li će Vučić, kao alfa i omega ne samo vlade nego i političkog života, shvatiti da su čista propaganda i tvrđenje da je sve fenomenalno - i njegov problem. Ne mogu da verujem da je Verbić nesposoban čovek koji ništa nije uradio i ne znam zašto trpi da ga ljudi polivaju na ulici.

   Drugo, pristajanje na to da mu je neko odozgo naložio da njegov resor loše živi je pogrešno i ljudi ne žele tako. Ako se ne slažete sa MMF-om, onda nije trebalo da sklapate ugovor, a ako je bez njega zemlja trebala da propadne, onda kažete „vidite, mi se slažemo i zato smatramo da je ugovor dobar ali to podrazumeva to i to“. Ne mogu linearno da se rešavaju stvari, onda profesori kažu da se guvernerki povećava plata, a njima smanjuje. Nije problem što ljudi neće da shvate da je loše i da svi moraju da štede, već ako kažete svi, onda moraju svi.

Možda je razlog i to što ovakva štednja ne rešava ništa?

- Druga je stvar što ne veruju u te mere. Ljudi polaze od sebe. Recimo Tasovac, sigurna sam da je uradio i dosta dobrih stvari, ono što mu zameram je što je čovek koji je bio uvek otvoren za medije i mnoge uspehe postigao upravo zahvaljujući tome, od momenta kada je postao ministar, i informisanja, postao prilično nedostupan medijima. A zameram mu i zbog toga što, kada je u medijima, daje dosta suvisla objašnjenja i nije  tačno da se u medijskoj sferi ništa nije uradilo.

   Ako ste protiv laži i hvalisanja, i propagande umesto informisanja, onda morate biti kritični i reći „čekajte, nemoguće da je baš sve tako crno jer nije, ali u važnim stvarima jeste". Kada imaš teror propagande i ocenu da si državni neprijatelj, ili mrziš premijera jer konstatuješ da bela kafa nije sasvim bela, to nije dobro.

Da li je zato novinarstvo izgubilo Danicu Vučenić?

- RTV je izugubio Danicu zato što je visoko profesionalna novinarka koja želi kvalitetno da radi svoj posao i informiše javnost o važnim stvarima. Da bi to bilo moguće neophodno je da u taj tip emisije dolaze sve strane. Ona se zaista trudila da bude tako. Pozicija, a radilo se o najvećoj partiji - SNS, je očigledno primenila taktiku tihog bojkota. Lišavajući je važnih sagovornika onemogućili su je da ta emisija ima sve strane i doveli u poziciju da je sutra neko proziva za pristrasnost.

lekic2 jpg

   S obzirom da se bliže izbori, moguće čak na svim nivoima ali sasvim izvesno u Vojvodini i na lokalnom nivou, a s obzirom da je njena emisija na javnom servisu Vojvodine, nije želela da sebi dozvoli da je iko ikada svrstava u pristrasne novinare. Ona je tu situaciju predupredila žrtvujući se. Nema veze da li će ta osoba naći bolji posao ili ne, patnja i oštećenost koju ta osoba oseća je ogromna. Rekla mi je rečenicu u kojoj sam se lako prepoznala: „Otimaju mi deo života“. Rekla sam „bravo“. I ja sam se tako osećala, oteli su nam deo života.

Kako ste doživeli trenutak kada zaštitnik građana Saša Janković više nego kurtoazno, naklonom pozdravlja Danicu nakon poslednje emisije?

  - Uopšte nisam mogla to da gledam. Danica mi je koleginica skoro 20 godina i prijateljica isto toliko, njena patnja je i moja. Da li vi mislite da sam dobrovoljno u medijskom izgnanstvu? Mene ljudi napadaju „zašto vi ne idete u medije“, kao da je do nas. Mi imamo standarde ispod kojih ne možemo da idemo, ne bavimo se novinarstvom zato što želimo da nas vide. Postigli smo i poznatost i priznatost u poslu, da nam poznatost više nije potrebna, a priznatosti ne želimo da se odreknemo. Ozbiljna novinarska imena jedva sastavljaju kraj s krajem, razumem što to neće da priznaju jer ljudi ne žele sažaljenje, ponosni su, ali nemaju šta da jedu.

Zato je i glumac Nebojša Dugalić otišao, a on je nedvosmisleno srpska elita?

- Pa naravno. Ljudi to neće da priznaju, a tako je. Znate, u Srbiji je pitanje šta radiš uvreda, jer ćeš vrlo često s druge strane da čuješ „ništa“. U opštem urušavanju sistema vrednosti društvo ne prepoznaje značaj postojanja ozbiljnog, slobodnog novinarstva i ljudi ne uspevaju da se izbore ni za sopstveni dignitet, a kamoli za dignitet nečega što doživljavaju kao tuđe. Međutim, sistem informisanja je naš, pripada svima i moramo da se borimo za slobodu tog prostora, jer će u suprotnom doći do onog „danas je mrak pojeo Jevreje, a sutra će doći po nas“.

Ako znamo da postoji trend gašenja kritičke misli, a Evropa nam licemerno kaže "dokažite", kako građani/ke da se postave?

- Prvo, Evropa nikada nije to rekla, nego je jedan čovek iz tog sistema napravio sličan komentar. Ali i ta poruka nije netačna i ona znači jednu vrstu šamara svima nama, koji bi trebao da znači: „osim što kukate, šta ste tačno uradili?“ i „osim što kukate u masi, šta ste tačno uradili lično?“ i taj šamar smo zaslužili. Ovde ne postoji hrabrost i solidarnost da se započeta tema završi. Kada se desila ova tragedija sa helikopterom, kao osoba van medija pokrenula sam talas isterivanja stvari na čistac kada su u pitanju mediji, između ostalog želeći da zaštitim te medije, a ne napadnem, ali su se oni koji su napravili grešku u prvom trenutku, ni približno veliku kao što im je pripisana, toliko uplašili da su ućutali i sami po sebe napravili goru stvar, pa se ispostavilo da je iza svega nekakva zavera.

   Došlo je do pogrešne lančane reakcije, pogrešila je Beta i dopisnik RTS-a, ali glavni problem je što su novinari zvani s više adresa i onda je to napravilo opštu pometnju. Dok nismo postavili to pitanje, ja u intervjuu Istinomeru koji je retvitovan, nije došlo do izvinjenja, pa je Beta reagovala, a RTS-u je trebalo dva dana. Do danas nismo shvatili da je li je Gašić bio u Surčinu ili Kruševcu. Gde je bio Lončar, zašto je to tako teško reći? Kada se to ne učini, onda se valja grudva snega i pravi se lavina i ne znam zašto se Vučić ljuti na medije, iako mediji nemaju hrabrosti da kažu šta se desilo niti da se založe za kolegu. Ništa, pravimo se mrtvi.

Kako racionalizujete poziciju u kojoj novinari sami sebe sapliću?

- S ljudskog aspekta to ne mogu da razumem, ali nisam vam dobar primer jer sam kao prvi petao koji je kukurikao završila u loncu.

Šta treba da se dogodi, koliko "Bojana Lekić", da shvatimo koliko je sati?

- U jednom trenutku sam ponovo postala aktivna zato što sam ustala jednog jutra i postavila sebi pitanje „kada su te ubili u pojam“. Kada su ti oduzeli želju da želiš bolje, kada si poverovala da tvoja oaza možda može da postoji, i to je glavna zabuna. Ljudi veruju da mogu da naprave oazu u kojoj veruju da mogu da žive, a onda vide da ne mogu da preokrenu stvari u široj društvenoj zajednci. Na žalost, ona o Jevrejima je tačna.

lekic5 jpg

   Kada me je neko pitao „danas je grozno, ali kada pomislim kako vam je bilo, sada je još i super“, ja sam onda rekla, „vidi, iskreno, tada sam se bolje osećala kao čovek nego danas jer se dobro sećam dana u kom me je mama molila da ne idem u neku akciju jer mogu da izgubim život, a ja sam joj rekla „da, ali ovako ga nemam“.

Što nas dovodi do Brankice Stanković...

  - Odlaganjem emisije Brankica je želela da skrene pažnju na potpuno nenormalnu situaciju u kojoj žrtva postaje proglašena za počinioca, opet u zameni teza. Ispalo je kao da je upravo Brankica ta koja traži linč drugih. U takvoj atmosferi postavlja se pitanje bezbednosti ne samo nje, već i svih ljudi koji rade u serijalu i ona nije želela da preuzme tu odgovornost umesto države. Otkazivanjem je poslala poruku da bezbednost građana i novinara mora preuzeti država. Zašto dalje nema te emisije i šta se u međuvremenu desilo, mi to ne znamo i to zameram. Ta tema ne sme da se stavi pod tepih jer izgleda da je emisija ukinuta, a u međuvremenu će se zbog novih velikih događaja ta stvar zaboraviti.

Zašto su ljudi koji joj prete na slobodi?

  - Ne mogu da ih nađu. U njenom slučaju postoji širok dijapazon društvenih problema, od pravosuđa do zakona, načina sprovođenja zakona i slično. Ona je ušla u konflikt otvarajući teška pitanja sa mnogim grupama koje imaju moć da nekome ugroze život i u njenom slučaju to neće skoro da prestane. Takvi ljudi pamte.

Ne verujete da će joj država ikada omogućiti normalan život?

  - Mnoge države razvijenije od naše nisu tome stale na put i u nekim Zapadnim zemljama se pokazalao da u trenutku kada je novinarima ukinuto obezbeđenje oni su izgubili život. Brankica je žrtvovala slobodu zarad slobode javne reči i to je trajno stanje, utoliko strašnije zato što bi neki ljudi morali da se pokriju ušima zato što su sebi dali pravo da Brankicu Stanković nazivaju osobom koja pravi linč i smatraju da treba da joj se ukine obezbeđenje.

Što je ravno ubistvu?

  - Saučesništvu u ubistvu. Bogu hvala, država nije tako reagovala. Uvek ću pozdraviti ispravan potez, ne možete vi da ne volite ministra Stefanovića, a da onda preskočite da je Stefanović rekao to što je rekao, a ako mislite da kroz njegova usta govori uvek Vučić, a to tvrdimo, to znači da je i sada to učinio i ne možeš da ga pljuneš na svaku temu. Država nije ponudila adekvatan odgovor na mnoga njena pitanja i to je velik problem. Siguran sam da će je to pratiti do kraja života, pa sada zamislite.

To nije nešto što bi rekli na prvom predavanju budućim novinarima, ili jeste?

  - Apsolutno jeste. Naročito njima ću uvek pričati istinu. Danas studentima novinarstva možeš da kažeš: "Ako misliš da budeš pravi novinar, moraš da budeš spreman da sve staviš na kocku". Druga mogućnost je da budeš ljiga koja će besmisleno da se naziva novinarem ali ćeš biti nedovoljno stručan, površan, prepisivaćeš agencije i neki tamo urednik će bez obzira na sadržaj teksta dati potpuno lažan naslov. Ili jedno ili drugo, moraćeš da biraš.

Da li vam je film „Pad haških begunaca“ razbio neke iluzije?

- Jako dobro poznajem tu temu i zato me je zanimao fenomen da se određeni ljudi uspešno skrivaju 20 godina iako ih navodno traži ceo svet, a intenzivno naša zemlja, zbog čega građani trpe ozbiljne posledice. Samo taj deo priče nisam u potpunosti znala i želela sam da ga istražim. Prihvatila sam poziv Slaviše Lekića da kao osoba koja je bila na svim ratištima, s obe strane, znanjem i iskustvom doprinesem kvalitetu projekta.

lekic1 jpg

   Ono što je nama bio dodatni motiv je činjenica da današnja omladina ne poznaje dovoljno blisku istoriju, od koje u velikoj meri zavisi njihov život i sadašnjost. Da se upozna kako je cela priča nastala, jer su oni rođeni kada su optužnice podignute i nasledili su crno belu priču, "da li je Mladić heroj ili zločinac", a nisu dobili kontekst u kome se sve dešavalo i šta je krivica zemlje u kojoj su se rodili i zašto su trpeli sankcije.

   Efekat koji je projekat postigao u informisanju naše primarne grupe je fascinatan. Nama je posebno zadovoljstvo što su i druge generacije s velikom pažnjom to gledale, prisetili se i došli do sličnog zaključka kao i mi – bez pravog suočavanja sa prošlošću nema istinskog pomirenja među narodima u regionu, a bogami i među nama samima. Uvek ćemo biti polarizovani ako ne shvatimo šta se sve dešavalo i kako je izgledalo.

Kažete da ste i ponosni?

  - Srbija je pokazala da ima kapacitet kog nemaju one zemlje koje u nju upiru prstom. Sličnog projekta u Hrvatskoj nema, oni su napravili polu-priču i nazvali je „Generalije“ i pristup temi je prilično površan. Potom su nama rekli „ali oni su to i to....a mi pljujemo naše“. Znate šta, zločin se zločinom ne pravda, pa i zločin u novinarstvu. U našem dvorištu je napravljen filmu kojim smo ljudima objasnili makar neke stvari: podsetili šta se desilo, objasnili kontekst, obezbedili relevantne sagovornike, da ljudi znaju kako je bilo. Uostalom, uradili smo istraživanje koje je pokazalo da je 60 posto publike znalo više o temi nakon filma. Mi smo svoj deo duga prema zemlji izvršili, volela bih da to učine i drugi.

Suočavanje s prošlošću, kolektivna i individualna krivica; da li mladi ovo razumeju i kako da to prevaziđu?

  - To je posao čitavog društva. Kada se to postavi na nivo naučne teze, mladi to doživljaju kao dosadnu, trla baba lan priču, koja ih guši i ne dotiče. Oni ne znaju ko je Sloba, ali onda oni koji bi da zloupotrebe to i zaborave svoju prošlost, to stavljaju na nivo individualnog, jer ovde se nikada ne govori o tome, nego imenu i priezimenu, uključujući i Vučića. „Vi mene napadate“, on je uveren da je napadano lice i tako su govoril u vreme Miloševića. A posle nama kažu „vi ste ti koji žive u devedesetim jer maltretirate mlade Miloševićem, a ni ne znaju ko je on“.

   E vidite, dok god ne znaju ko je on, svaki novi može da im bude isti i gori. Nije poenta u tome da pričamo o nekome kao čoveku, nego problemima društva, zašto su postojali i zašto tada nisu prevaziđeni, kakve posledice sada trpimo. Dok to ne vidimo, stalno ćemo ići iz greške u veću grešku. Vreme će ići napred, a mi unazad.

Igor Mihaljević

 

 

 

 

 

Možda te još zanima:

.

Nit Za Bit: Ljubica Gojgić, novinarka

Bez ideala nema života "Okolnosti su loše po novinare ali krivi smo. Počela sam da radim 1992. i nemojte da…

.

Nit Za Bit: Branislav Guta Grubački

Budale nemaju tremu "Pukla je brana i sada sve može. Kada sve može, vrlo su opasna vremena. Dnevno doživim pet…

.

Nit Za Bit: Svetislav Basara, književnik

Konfederacija budala Ima tome jako puno otkako sam, mislim kod Džojsa, pročitao rečenicu koja mi se snažno urezala, ne u…

.

Nit Za Bit: Miljenko Jergović, književnik

Trgovina identitetom je zločin našeg doba

  • 10:00 Pre podne na O radiju
  • 10:10 Pesma dana
  • 10:20 Pre podne na O radiju
  • 10:30 Tehnologija
  • 10:45 Prava stvar

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo