Društvo
Gradovanje: O psima i mačkama
Od kako sam u maju prvi put pošteno razgovarao sa beogradskim čistačem cipela, strefilo me je da su takozvani marginalci u zlim vremenima postali najverodostojniji sagovornici i svedoci zbilje.
slika: Axcy
Radeći serijal intervjua Nit Za Bit, prošle nedelje sedeo sam sa Branislavom Gutom Grubačkim kada me je upoznao sa manifestom „Nova solidarnost“. Složio sam se da je pokret „Novi Optimizam“ pogodio bolno mesto srpske stvarnosti, mada smo obojica znali da nam manjak društvene empatije toliko dugo bode oči da je manifest više dobra reakcija nego ideja.
Nismo jedini; pre četiri godine, kada su nas svetska ekonomska kriza i domaći ekonomski paraziti udarili po stomaku, počeo sam primećivati građane/ke koji kese s viškom hrane, uglavnom starim hlebom, kače o zglob kontejnera. Ljudski, za ljude. Možda su sve vreme bili tu ali su postali vidljivi kada sam i lično dumao šta i pošto da jedem.
Lako je s Gutom pričati o potezima koji, za razliku od hrane i obećanja, imaju dug rok trajanja. Problem nastaje kada je ozbiljan dijalog o još ozbiljnijim temama nemoguć sa osobama koje su za to plaćene, odgovorne i pride su položile izvesne zakletve. Od kako sam u maju prvi put pošteno razgovarao sa beogradskim čistačem cipela, strefilo me je da su takozvani marginalci u zlim vremenima postali najverodostojniji sagovornici i svedoci zbilje.
Pristojnošću i obrazovanjem onozemaljski sahranjuju zemljake sumnjivih sposobnosti i enormnih apetita. Prosjaci, sakupljači i ostala deca asfalta su previše uljudni u ovakvom društvenom rasporedu snaga. Ni krivi ni dužni.
Pišem ovo zato što sam juče napravio odličan sendvič od tunjevine. Toliko dobar da je u trenutku pripreme oko preuzelo kontrolu nad stomakom, zbog čega sam 10 minuta kasnije shvatio da četvrtinu moram baciti. Hodao sam Bulevarom i stvar je bila sasvim jednostavna, tamo kante za smeće uredno popunjavaju brisan prostor između lokala u kojima sto rezervišete nepropisno parkiranim vozilom.
Uvek se osećam idiotski kada moram da bacim hranu ali juče sam imao sreće. Pored kante je stojao mlad čovek s biciklom i "bubicama" u ušima. Rovario je po otpacimo bez imalo neprijatnosti što mu u životu tako dobro ide, kada smo se sreli.
"Izvoli, nadam se da ti je ok što sam većinu pojeo, glupo mi je da ga bacim", rekoh mladiću koji me je neobavezno pogledao, zastao u onome što radi, pa lagano izustio da nije gladan. "E, i nemoj se izvinjavati, sve u redu, kao da si me počastio", kaže on kroz osmeh. Nije preterano raspoložen za razgovor ali red je red, deca asfalta su barem toliko vaspitana. Vraćajući pogled u kontejner, dodao je: "Stavi to na zemlju, tu pored".
Primetio je da sam zbunjen. "To je za životinje", veli. "Znaš, psi ne mogu da uđu u kantu kao mačke, bolje tu da im ostaviš. A mačkama je svejedno." Kao da mi nije bilo dovoljno što sam već ispao ulično neiskusan, objasnio sam mu je da sendvič ljut i da životinjama to nije na meniju. Tu njegov pogled već dobija roditeljsku notu tople razočaranosti, kao da sam dobio četvorku iz najjačeg predmeta, i više za sebe je promrljao da nisam ni svestan šta sve psi mogu pojesti. U pravu je, nisam.
Više sumnjajući u sebe nego postiđen, namestio sam sendvič na bankinu pažljivo, kao da je na pladnju. Kora dole, namaz gore, sve stabilno da se ne okrene. Nastavih kuda sam pošao razmišljajući o starijoj gospođi koja je onomad, u tri ujutru, ljubazno pitala omladince/ke u Centru da li su završili sa pobacanim limenkama, da ih ona i suprug pokupe. Posla koliko hoćeš, samo smo mi neradnici.
I.M.