Kultura / Knjiga
Prihvatanje prilagođavanja
Mladi dramaturg, scenarista i književnik Filip Grujić dobitnik je nagrade Sterijinog pozorja za najbolji domaći originalni dramski tekst u 2019. godini. Pre tri godine oglasio se prvim romanom "Bludni dani kuratog Džonija", a sada je vreme za novi naslov. "Podstanar" će se uskoro pojaviti u našim knjižarama, ovoga puta pod okriljem beogradske izdavačke kuće Lom. Pun pitanja i mladalačkog lutanja, ovaj roman će nam ponuditi vizuju pisca čiji je trenutni život, kako nam on sam ističe, pun upitnika - nikako zareza.
S obzirom na to da ti se drugi roman pojavljuje relativno brzo posle prvog, reci nam najpre kako se do sada odvijao život knjige "Bludni dani kuratog Džonija"?
Čini mi se da se stvari jako brzo smenjuju, posle godinu dana sve postane retro. Život mi je, prvih meseci po izdavanju "Džonija", bio uzbudljiv. Vremenom je to uzbuđenje splasnulo, a onda sam se ponovo osećao normalno, u smislu da nemam ništa novo napisano iza sebe. U međuvremenu sam napisao nekoliko pozorišnih drama. Jedan od tih tekstova nosi naziv "Vilica Ebena Bajersa". Upravo se vraćam sa prve probe ove predstave u novosadskom SNP-u, koja će se zapravo zvati "Velika depresija". Mislim da su mi uzbudljivo prošle poslednje dve-tri godine. Raštrkao sam se na milion strana. Što muzika, što drame, film, scenario... Krenuo sam čak i da intervjuišem ljude za jedan novi magazin koji se bavi umetnošću.
Nisi mirovao kao pisac. Šta te je nagnalo da napišeš "Podstanara"?
Moram da pišem. Prosto, ne znam šta bih drugo radio u životu. Sve ove propratne aktivnosti smatram stvarima koji mi ispunjavaju dane, dok na pisanje gledam kao na posao. Bez tog konkretnog posla postajem anksiozan, na iglicama sam... Sa druge strane, često sam brzoplet. To znači da nekad krenem sa pisanjem bez tačne ideje, pa tek kasnije shvatim kako to piskaranje moram da bacim u vodu. Ali, moje zanimanje me je naučilo kao uvek treba krenuti ispočetka.
Koji si i kakav zaokret napravio "Podstanarom"?
Mislim da sam napravio ključan zaokret, jer su Džoni i Eben Bajers mačo muške figure, koje ne mogu baš preterano da se iskažu. "Podstanarom" sam definitivno završio sa takvom tematikom. Ta tema porodice, tradicionalizma i mačoizma bila je put napravljen od jednog romana i nekoliko drama i on se sada završo. Smatram da sam sa novim romanom postao nežniji. Naprosto, glavni lik nije na tragu mojih ranijih likova, književni jezik je olabavljen. Nije poetski nabijen kao kod "Džonija", gde bile prisutne duge, nepregledne rečenice, koje su se samo zarezima razdvajale. U "Podstanaru" rečenice su kratke, jasne i koncizne, ali pune moje lične zapitanosti. Čini mi se da se tako trenutno i osećam. Sav sam u upitnicima – ne u zarezima.
To znači da za cilj imaš to da isteraš svaku raspravu sa sobom?
Naravno. Sve što me nervira, to je ono što pišem. Trenutno sam previše zapitan stvarima o životu. Recimo, previše smo robovi nekog ustaljenog sistema. I kada shvatiš kako ne znaš jednu stvar – uz nju samo dođu druga, treća, četvrta... Ne možeš onda ni da ih rešiš. Ne možeš čak ni da ih nazoveš pravim imenom.
"Podstanar" i ti imate sigurno neke dodirne tačke. Kako nam, metaforično, možeš opisati ovaj roman?
Svakako je u pitanju neki arhetip mladalačkog života, snalaženja i menjanja lokacija, traženja odgovora... Tu je i zaključak da ništa nije toliko bitno koliko god da u određenom trenutki misliš da je bitno. "Podstanar" nas svojom radnjom upravo i vodi kroz nekoliko stanova. Juče sam baš izbrojao cifru od sedam stanova koliko sam ih privatno promenio u poslednjih dvadeset pet godina života. Takav način života zapravo je odlika mnogih mladih ljudi na ovim prostorima. A odlika mog glavnog lika upravo je prihvatanje prilagođavanja.
Filip Grujić
Da se još jednom vratimo tekstu "Vilica Ebena Bajersa". Pojasni nam malo tematiku tog teksta i za kada je zakazana premijera u novosadskom SNP-u?
Ko što sam rekao, upravo smo uradili prvu čitajuću probu. Predstava je zakazana za 17. novembar, a režiju potpisuje Marko Čelebić, čija je ovo i diplomska predstava. Naravno i glumačka ekipa je jako dobra. Od mladih studenata u klasi glume Borisa Liješevića (AU Novi Sad) do glumačkih imena kao što su Branislav Jerković, Tijana Marković, Aljoša Đidić, Predrag Momčilović i Strahinja Bojović. Eben Bajers je istorijska ličnost, koja nije toliko obrađivana tokom istorije. On je zapravo bio prva zvanična žrtva radioaktivnog metala – tečnog radijuma, na početku dvadesetih godina prošlog veka.
Prva čitajuća proba predstave "Velika depresija" (Vilica Ebena Bajersa)
Treba pomenuti i "Radium girl" žene radnice, koje su desetak godina pre Bajersove smrti takođe preminule od prevelike doze radijuma, koji su koristile na poslu. Naravno, velike kompanije, usled ogromne zarade su i tada prikrivale istinu. Zato za Ebena Bajersu niko ni ne zna, osim nekog opskurnog članka iz novina koji je star skoro sto godina. Tu je i jedan intimni, porodični deo koji čini celinu drame. Istovremeno, u beogradskom Ateljeu 212 završava se postavljanje predstave po mom tekstu/drami "Ne pre 4:30 niti posle 5:00", za koji sam dobio Sterijinu nagradu 2019.
Dušan Majkić
Fotografije: Marina Bugarčić (Elle magazin), Mila Pejić, Dejan Petrović