Društvo
Neki novi Đoletovi balkanski klinci
Nekako je ovaj vikend bio jako tih. Umro je Đole Balašević. A onda je, poslednji put, izveo ljude na ulice čitavog regiona.
Poslednji koncert u životu, Kragujevac 2020. Foto: www.balasevic.com
Od petka, reke mladih u dvadesetima, gledamo na ulicama Novog Sada, Zagreba, Sarajeva kako pevaju i znaju svaku reč i svaki stih. Hiljade tvitova i crn Instagram sa njegovim slikama i citatima. I tu negde i mali beli zec.
Slušali smo ga svi. Priznali to ili ne. Sada se to i vidi. U Sarajevu su se tokom vikenda palile sveće. Na Ilici, u Zagrebu, konačno je našvrljan "бећарац" ćirilicom. I okupljeni mladi ljudi. Medju njima i dvadesetšestogodišnja Maja, koja je prvo rekla, hvala Vam, baš mi je ovo trebalo.
"Šta reći pametno na kraju balade? Balašević i njegove pesme su kod mene prisutne od malena. On mi je obeležio periode, odnose, osobe i situacije još od školskih dana i mislim da je to ključni razlog zašto je reakacija diljem regije takva. Mislim da se ljudi s njime identificiraju, jer su likovi iz njegovih pesama obeležili neke naše događaje i zbog toga je ta reakcija toliko intezivna i emocionalna", kaže nam Maja.
Dvadesetgodišnjaci, ne jugonostalgičari i bumeri, vec mladi u Hrvatskoj razmišljaju slično kao Petra iz Varaždina. Svi prepoznaju ono univerzalno i ljudsko u Đoletovim stihovima.
"Za Balaševića sam prvi put čula kada je gostovao u Varaždinu 2015. Do tada nisam znala niti jednu pesmu, ali sam se na tom koncertu super zabavila i rasplesala i od tad sam ga povremeno slušala, sve dok nije došla jedna faza u mom životu kada sam ga intezivno slušala, a kroz koju verujem da prolazi veliki dio ljudi. U tom periodu mi je bio važan zbog stihova i emocije koju prenosi, tako da smatram da su taj talenat ali i toplina koja izlazi iz njega razlog zbog kog smo svi pogođeni njegovim odlaskom", kaže naša sagovornica.
Poslednji Đoletov koncert u Novom Sadu, na Bogojavljensku noć 2020. Foto: www.balasevic.com
Internet je za vikend radio to što internet i radi. Mimovi, isečci, priče i prisvajanja. Interakivni zid plača naše generacije. Dvadesettrogodišnja Jovana iz Prnjavora, priča da je za Balaševića čula još u detinjstvu.
"Moji roditelji su ga slušali, pa sam tako i ja uz njih počela. Vremenom sam počela i da se pronalazim u njegovim stihovima i mislim da dosta mladih ljudi voli da ga sluša jer su pesme ljubavne i čovek se lako pronađe u njima. Smatram da je važan, jer je stvarao predivna dela i kroz svoje stihove nam je svet prikazao dosta lepšim i boljim. I život, uopšteno", kaže Jovana.
U Đoletovim stihovima, kako kaže dvadesetdvogodišnja Senka iz Sremske Mitrovice, prepoznajemo se svi mi.
"Za Đoleta sam čula kao dete, veoma rano, kada sam išla na porodična okupljanja. Tu su se Đoletove pesme uvek ili recitovale ili slušale, jer se u njima uvek mogao prepoznati ili otpor i odgovor tadašnjim sistemima društva ili su to jednostavno bile ljubavne pesme, na način na koji je samo Đole to znao da upakuje. U tome i jeste njegova veličina, on je sve razumeo kao ljudsko biće, svaku ljudsku bol, a onda je to kao pravi umetnik znao to i da prense i najobičnijem čoveku".
Senka dodaje da je razlog za Balaševićevu popularnost među mladima leži u činjenici da su mu priče beskonačne.
"Uvek će se slušati, kako u nekim ranijim vremenima, tako i u vremenima koja dolaze i možda će isto biti teška i lepa. Slušala sam ga u svim mogućim situacijama i u nekim svojim najvećim uspesima i padovima. Ili jednostavno, kada sam htela bolje da razumem i Vojvodinu i ko smo i šta smo i kako su to Vojvođani nekada to radili ili jednostavno da boemišem", priča Senka.
"Za Balaševića sam čula kada sam bila jako mala, od svojih roditelja koji su ga slušali, pre svega od oca. Tada sam i zavolela njegove pesme. Sećam se da je prva pesma koja mi se dopala bila 'Lepa protina kći', a danas mi je njegova omiljena 'D-mol'. Uživala sam slušajući pesme, uživala sam na koncertima, sećam se da nikada nije imao reklamu za koncerte, a da su redovi bili toliko dugački da je to bilo neverovatno. Nekoliko sati ranije smo dolazili da čekamo u redu za karte i nikome od nas nije bilo teško, to je bilo jako lepo provedeno vreme", priča za Oradio dvadesetsedmogodišnja novinarka Andrijana iz Niša. Ona je izveštavala sa jednog od spontanih skupova građana koji su odavali počast kantautoru.
"Videla sam mnogo mladih ljudi i to me je prijatno iznenadilo, mlađih i od mene. Mislim da su neke devojke imale 17-18 godina i plakale su. Ono što je on ostavio iza sebe je zaista neponovljivo. Pitanje da li će iko moći ponovo to da uradi. Zaista jedan veliki gubitak", zaključuje naša sagovornica.
Koncert u Zagrebu 2010. Foto: Wikimedia commons
Ono što se kao zajednička crta može izvući iz svega što su nam mladi iz regiona ispričali o Đorđu Balaševiću, jeste da njihov doživljaj "panonskog mornara" dolazi iż toga što su proživljavali život uz tu muziku. Većini su je roditelji prenosili. Učili su o životu iz tih stihova, kako jednostavno objašnjava Adrijana iz Varaždina.
"Đorđe Balašević, odnosno njegova pesma 'Boža zvani Pub' obeležila je moje rano detinjstvo, pa i kasniji život, jer je to bila jedna od pesama koja je bila na kaseti koju smo imali u prvom autu, koji je kupio moj ujak sa kojim sam posebno povezana. To je bilo jako ranih devedesetih i ta pesma bi uvek svirala kada bi me vozili u školu ili kada bi išli na put. Ja sam uvek razmišljala o tim scenama iz pesme, zamišljala šta to tačno znači da je špil bio star, gde je on sada, gde je Sombor, ta egzotična lokacija na koju je otišao. Iako ja nisam bila fan koji je odlazio na njegove koncerte, nemoguće je nemati makar neku uspomenu koja je vezana za Đoletovu pesmu. Tinejdžersku ljubav koju povezuješ sa Ringišpilom ili devojku sa čardaš nogama, uvek ćeš naći nešto sa čime ćeš se povezati. Njegov odlazak nije odlazak bilo kakavog pevača, on je uspeo na tako lep način povezati zemlje koje se baš i ne vole povezivati i to je jako teško nadoknaditi", kaže Adrijana.
I zato se tuga deli regionom i kroz generacije. Za osamnaestogodišnju Brankicu, Balašević je bio umetnik uz kog je odrastała.
"Njegova smrt definitivno nas je povezala i suosećam sa svima koji tuguju zbog njegovog odlaska. Ali, zapravo moramo biti sretni, moramo biti ti neki novi klinci koji će i dalje širiti njegovu umetnost, biti sretni jer smo imali prilike živeti uz njega, osećati njegove osećaje, jer takva dela mogu pisati i stvarati samo posebni", kaže ona.
ilustracija: Mirsad Kapetanović
Univerzalno razumljiv, mada nećemo ići tako daleko da kažemo i univerzalno prihvaćen. Ali ovo novo otkrivanje Balaševića možda i ne treba da nas čudi, jer nikako nije nova stvar. Album sa maštovitim, pretežno pankerskim obradama Balaševićevih pesama 2007. godine pretendovao je da bude važan trenutak u odrastanju i sazrevanju lokalne novosadske scene. Tada su se, a nije bilo davno, udružili novosadski, uglavnom mladi bendovi i po svojoj volji obradili njegove stvari. Ako se na to doda ovakva reakcija, mladih i u čitavom regionu, jasno je da će Đoletova muzika i nasleđe još dugo sa nama živeti.
Bez patetisanja i tužnog lamenta, jer to nije svojstveno ovoj generaciji, za kraj samo - Hvala ti Đole.
Celu emisiju možete poslušati u podcastu.
I. Miloradov