...
TRENUTNO11:00 - 12:00Radio Grafiti

Društvo / Intervju

Klasna pripadnost važnija od nacionalne

14.06.2016.

"Jedino što bi u našim životima pariralo intenzitetu rata u bivšoj Jugoslaviji je revolucija. Ne znam da li će je biti, ali imam jasan stav da li treba da je bude. Ratovi kao što su bili nisu više mogući, možda se desi nešto što je kontra, revolucija posle koje bi nastao bolji svet. Zvuči strašno patetično ali što da ne, nismo mi prvi u istoriji ljudskog doba, padala je krv za ovo i ono, zašto bismo mi bili ekskluzivni. Ali ne moramo o krvi, zar ne? Zajednička borba za ravnopravniji i bolji svet je moguća."

.

"Jako puno se očekuje od intelektualaca, a ti koji su otvarali pitanja rata i pomirenja činili su to na način koji je uglavnom održavao status kvo. Lamentiramo nad strašnim događajem, padamo u trans, pričam i plačemo, a zapravo se stvar ne miče jer se o ratu priča sa elitističke pozicije. To sa običnim ljudima veze nema, zato se i nije desilo pomirenje. Ako pogledamo zaposlene na univerzitetima, kada vidimo ko o čemu progovara, ili ne, to su gomile ljudi koji ničemu ne služe u društvu. Studirao sam komparativnu književnost, ne znam da li je jedna osoba koja tamo radi ikada javno iznela stav 'za' ili 'protiv'. Ne treba od njih ništa očekivati, već od običnih ljudi. Oni imaju veliki potencijal, nisu glupi, samo treba artikulisati zahteve i političke stavove i malo se pomučiti. To nije lako, ali nije nemoguće", govori nam Bojan Krivokapić, novosadski pisac i član žirija konkursa "Biber" za kratku priču na temu pomirenja u regionu, nastalog u okviru Centra za nenasilnu akciju.

"Oformio se mali tim koji je želeo da kroz književnost preispita rat i pomirenje. Konkurs je raspisan je 2015. na srpskom, hrvatskom, bosanskom, makedonskom i albanskom jeziku i stiglo je preko 300 priča, što je iznenadilo organizatore. Ispostavilo se da mnogo više ljudi oseća potrebu da progovori o pomirenju i ratu kroz kratku priču. Osim mene, u žiriju su bili Faruk Šehić iz Sarajeva i Doruntina Baša iz Prištine, objavljena je knjiga sa 25 priča na tri jezika, prvu nagradu je osvojio Vladimir Tabašević iz Beograda, drugu Nadia Geras iz Zagreba, a treću Novosađanka Slađana Ljubičić.

O čemu su pisali učesnici?

O ratu i pomirenju. Otišlo se u devedesete, raskopala su se pitanja, rane i autori i autorke progovaraju direktno i konkretno, uglavnom o ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Pisali su o situacijama kako prevazići ratnu traumu. Ovo je mišung tekstova, koji su manje ili više književni i aktivistički, ali ovo je specifična knjiga, nije klasična zbirka priča, već nešto što nas podstiče da otvorimo pitanja u vezi sa ratom i pomirenjem, podstaknemo diskusiju i nova razmšljanja.

Šta je pomirenje?

Nemam pojma, iskreno. Nikome od nas nije jasno šta je, i dobro je što je tako, zato što onda kopamo i dalje. Kao što nam nije jasno šta su ti ratovi, nijedna od interpretacija nije potpuna, one su manje ili više tačne. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije nisu jednostavna stvar, nisu se dogodili odjednom, tako ni pomirenje nije nekakva datost. Većina autora je pristupila pomirenju kao etničkom i međunacionalnom i ono što mi je nedostajalo je klasna dimenzija ratova. Zvanična interpretacija ratova i pomirenja do sada nije uključivala klasnu komponentu, sve je predstavljeno kao etnička stvar, a zaboravili smo da nismo svi u klasnom smislu isti. Poptuno je svejedno da li imamo ili nemamo nacionalnu pripadnost, ali je jako bitno da li smo bogati ili siromašni. To je veliko, neistraženo polje ratova u bivšoj Jugoslaviji i nadam se da će biti akcentovano narednih godina.

Da li je sada krajnje vreme da se pokrene pitanje klasnih motiva u i nakon rata?

Trenutak je bio i ranije, ali nismo bili svesni da je tu. Dok smo se mi mirili, držali za ruke i padali jedni drugima na prsa, stigle su nam strane banke, krediti, u dužničkom smo ropstvu i pitanje pomirenja više nije identitarno. Ljudi su uglavnom prevazišli tu dimenziju, ali ne znaju šta će s ovim problemima. Da li je etničko pomirenje uopšte moguće ako nas je obremenilo ovo što se dogodilo u međuvremenu, kapitalizam i pipci fašizma. To na fin način dolazi oko nas, polako nas hvata za gušu, prvo mislimo da nije, dok ne bude da jeste, i to na najbrutalniji način.

Čiji je posao da pronađe definiciju i mehanizam pomirenja?

Učili su nas da kažemo da je to posao političkih elita, ali to je tako ofucano, ti prazni označitelji i sintagme koji ništa ne znače, tako da je to posao svih nas. Udruživanjem i solidarnošću, ne vidim kako drugačije. Ljudi veruju u snagu individualnog, ali mislim da je sada vreme za jako kolektivno, ali ulevo kolektivno.

biber jpg

Koji fenomen ili događaj mora da se dogodi da bi ljudi shvatili da su pre svega braća i sestre po siromaštvu i opljačkanosti?

Ne znam koji konkretan događaj, ali se nešto događa i to je dobro. Sve više ljudi izlazi na ulice iz različitih razloga, uglavom klasne prirode. Učeni smo ovih 30 godina da je to pitanje onog vremena, zabranjeno nam je da se zapitamo na taj način, kažu da su marksistička pitanja stvar prošlosti – e, nisu stvar prošlosti, već budućnosti. Dišemo sve pliće, obroka imamo sve manje, krećemo se sve manje i ne znam kuda to može ići, osim da pukne.

Da li se fašizam povampirio na Balkanu?

Pojavnost fašizma je zanimljiva. On nije identičan kao u Drugom svetskom ratu, ali opasnost fašizma je baš to što se on menja i mutira. Tehnologija se razvila, pa je i fašizam drugačiji. Dovoljno je pogledati crkvu i školu, a zahvaljujući 5. oktobru i vladi Zorana Đinđića popovi su ušli u škole i kada ćemo ih izbaciti – nikada. Pogledajte šta se u Hrvatskoj dešava, moramo izlaziti na ulice da se borimo za to da žena ima pravo na abortus, pazite, 2016. godine! To su sličnosti koje nas more i dobro je što nas more, jer ćemo pre pronaći rešenje.

Da li je Haris Pašović u pravu kada je na ovom mestu kazao da se političke elite boje regionalnog prijateljstva?

Plaše se prijateljstva, jer gde je prijateljstvo tu je solidarnost, gde je solidarnost tu je bunt, a gde je bunt tu je opasnost za kapitalizam. Nacionalističke vlade u regionu, a sve su ultradesničarske i nacionalističke, dakle kapitalističke, plaše se da ljudi nemaju problema jedni s drugima. Jer čim se ljudi slože, oni lete.

Znači li to da je politička elita po definiciji nesposobna da pomiri region, osim izlivima ritualnih izvinjenja?

Veliko je pitanje šta znače javna izvinjenja. S  jedne strane je jako važno da političke elite izgovore "izvinite" i "oprostite" u naše ime, ali je pitanje šta se dešava posle. Prošlo je vreme polaganja velikih nada u političke elite, to je deplasirano pitanje.

bojanglasistrehr jpg

foto: glasistre.hr

Da li gladan čovek ima kapacitet da se pomiri s nekim?

Nije stvar kapaciteta, lako je pružiti ruku nekome, ali ljudima to nije pitanje. Reći će "nismo se ni svađali, šta ćemo se sada miriti". Ne bih da negiram temu konkursa, jako je važno otvoriti je međuetničkom pričom, ali se ona mora proširiti. Ove 2016. pomirenje nije isto kao prethodnih godina, hajde da vidimo šta danas znači pomirenje i zato je ova knjiga bitna, da vidimo šta u određenim istorijskim trenucima određena pitanja i fenomeni znače. Države su se izgradile, ovako ili onako, desničarske vlade su sve jače, kao i crkve, prava koja su naši prethodnici izborili još 1945. postaju upitna, e, to je savremeni kontekst. To ne bi bila relevantna pitanja ’95 i ’96, ali sada jesu.

Zašto si na promociji knjige rekao da je rat najveći događaj naših života?

Zvuči patetično, pretenciozno, ali jeste. Kada kažem "naših života" mislim šire, u kontekstima famiija i sredine u kojoj živimo. Ko o čemu, mi o ratu, i o čemu drugo da pričamo. Mislim da je bitno da se suočimo s tim, pogotovo ljudi koji se bave umetnošću i književnošću. Ako osećaju potrebu da se suoče s pitanjem rata, da pomognu da raščlanimo neke stvari. Niko neće odgovoriti, svi ćemo pomreti i ostaće gomila pitanja i masovnih grobnica, ali hajde u našim kratkim životima da uradimo jednu dobru stvar, da ne prećutimo i pravimo se ludi, da imamo odgovornost prema životima i okruženju.

Šta u Srbiji može postati veća tema od rata?

Revolucija. Opet velika reč, ali jedino što bi pariralo intenzitetu rata je revolucija. Ne znam da li će je biti, ali imam intimni stav da li treba da je bude. Ratovi kao što su bili nisu više mogući, možda se desi nešto što je kontra, revolucija posle koje bi nastao bolji svet. Zvuči strašno patetično ali što da ne, nismo mi prvi u istoriji ljudskog doba, padala je krv za ovo i ono, zašto bismo mi bili ekskluzivni. Ali ne moramo o krvi, zar ne? Zajednička borba za ravnopravniji svet je moguća.

Zašto tema rata još nije otvorena, dve decenije posle "Dejtona"?

Koga smo imali na vlasti svih ovih godina? Uvek neku vrstu desnice, da li radikalne ili umerene. Desničarskim vladama nije u cilju da otvaraju pitanje rata, sopstvene odgovornosti, da ne govorim ko nam je sad na vlasti. Svi oni imaju direktne veze s ratom i šta bi se desilo da otvore pitanje rata? Koga smo doveli na vlast? O kakvim vrednostima govorimo, a ruke krvave?

Tonski prilog razgovora sa Bojanom Krivokapićem poslušajte na plejeru ispod:

Igor Mihaljević

 

Možda te još zanima:

.

Tea Tulić: "Maksimum jata"

Pisac Bojan Krivokapić koji je nedavno objavio roman "Proleće se na put sprema" ove nedelje preporučuje štivo koje bi moglo…

.

Vredi pročitati: "EEG" Daše Drndić

Novosadski pisac Bojan Krivokapić preporučuje ti poslednji roman spisateljice Daše Drndić "EEG".

.

Regionalni konkurs za priču o pomirenju

Centar za nenasilnu akciju Sarajevo-Beograd raspisao je regionalni konkurs za kratku priču "Biber", na temu pomirenja nakon ratova i nasilja…

.

Naša omiljena hrana u prirodnom staništu

Ovako izgledaju neke biljke koje imamo u kuhinji, a ne znamo kako zaista rastu. Ananas

.

Spanać supa

Zeleno u tanjiru a fino u stomaku.

.

Niko ne sme da bude ugrožen zbog svog stava

“Nismo mogli da ćutimo. Došli smo ovde da pošaljemo jasnu poruku da montirani snimci, napadi na bilo koga od nas…

  • 10:30 Tehnologija
  • 10:45 Prava stvar
  • 11:00 Radio Grafiti
  • 12:00 Pre podne na O radiju
  • 12:30 Album nedelje

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo