Muzika
Uz ovu pesmu se nećeš smuvati
Na nedavno održanom Terminal festivalu u Somboru publici se predstavio jedan zanimljiv produkcijski duo, imena Tapan. Čine ga Nebojša Bogdanović (Schwabe) i Goran Simonoski, zajedno stvarajući fuziju zvukova koje strana publika ima mnogo više prilike da čuje. Pričali smo Nebojšom o razlozima zbog kojih su odlučili da deluju van granica Srbije, o istraživanju muzike i kreativnoj kritičnoj masi.
Tapan je zanimljiva kombinacija zvukova, kako je došlo do toga i koliko je to zvučno prihvatljivo ovdašnjoj publici? Odnosno, koliko je naša publika otvorena za takve zvuke?
Nama nije bila ciljna grupa naša zemlja, znajući kakva je scena. Nismo bili fokusirani na to da budemo još jedan od 160 bendova koji, manje više, sviraju istu muziku. Cilj nam je bio da to što radimo prezentujemo i van ovih prostora, jer toga realno slabo ima. Sa internetom koji se razvio, bilo je mnogo lakše doći do strane publike.
Mnogo više svirate van granica Srbije. Zbog čega je to tako?
Moje mišljenje je da je ovo društvo još uvek u dobu adolescencije, koja nas drži u standardnim okvirima i teško nam je da izađemo van njih. Starija ekipa je nekada imala mnogo veći prostor, ex-yu, pa je jedna Disciplina Kičme mogla da svira gde god hoće i imala je publiku. Sada smo se svi pretvorili u državice, a iskreno se nadam da će mlađe generacije moći da vide i šta se napolju dešava. Pošto lakše putuju, neka se vraćaju sa uticajima i probaju da ne zvuče lokalno, nego to lokalno što osećaju, pretvore u zvuk koji mogu da čuju i drugi ljudi.
Audio intervju možete da poslušate u plejeru
Koliko mi danas imamo vremena da istražujemo novu muziku? Ono da baš sednemo i satima istražujemo nove stvari.
Internet je učinio jednu neverovatnu stvar, a to je da jednim klikom završiš u Azerbejdžanu, sledećim u Maroku ili Australiji. Pitanje je samo selekcije, onoga šta čovek traži kada istražuje. Da li je u pitanju bilo kakav sadržaj, ili onaj koji ima određenu poruku. Kada istražujem muziku, tražim onu koja ima emociju koja me gura i vozi. Onu koja mi daje motiv da radim. Naravno i tu su se napravile male scene i niše, u kojima možeš da funkcionišeš. Koliko god da je internet stvorio mogućnosti, opet su se stvari učaurile. I ova alternativna muzika je postala nešto što funcioniše po principu svakog kapitalističkog proizvoda. Što je s jedne strane tužno, zato što kad si mladi i kreneš da praviš muziku ne ulaziš u to zbog novca. Naravno, ima i onih koji to rade. Ali neki ljudi koji su, hajde da kažem, iskreni u tome pre ili kasnije moraju da se uklope u tržište, koje bukvalno funkcioniše kao i ovaj trgovinski lanac ispred koga nas dvoje sada sedimo. Prosto je bitno da nađeš način da ne budeš neko ko samo konzumira sadržaj koji je beskrajan, već da znaš šta tražiš.
Koliko je teško ostati veran sebi kada stvaraš muziku? Ne ići za novcem, a opet zaraditi nešto. I opet raditi ono što voliš? Da li uopšte postoji prava mera svega toga?
Čovek mora da nađe motiv zašto to radi. Teško jeste, ali možda napraviš muziku zbog koje ćeš biti pozvan da radiš negde. Ali biće momenata kada sviraš pred troje, četvoro ljudi. I to jeste poražavajuće, jer se spremaš satima, danima, kad ono, sedi svega nekoliko ljudi.
Zašto kvalitet prolazi ispod radara?
Zato što nema cherry on top. Nema tog trenutka da je sve sladunjavo. Mogu da se vratim na našu muziku. Ona nije nešto pored čega ćeš da digneš ruke i da budeš u fazonu 'U je, kako nam je strava', 'Baš ćemo da se smuvamo uz ovu pesmu'. Ne, nećeš se smuvati uz ovu pesmu, već ćeš verovatno da se deprimiraš zbog situacije u zemlji i okruženju. Mislim da je suština cele priče upravo u tome, da kroz muziku kritikuješ društvo. Imamo je mi, samo se ne čuje. A zašto se ne čuje? Pa zato što su svi kanali uzurpirani.
Da li postoji neki kanal kroz koji kreativna kritična masa može da deluje?
To je sada taj problem. Imaš internet, ali na njemu moraš da počneš da se ponašaš u skladu sa tim kapitalističkim sistemom, to jest, da promovišeš sebe. A to radiš tako što praviš lepe video snimke, da pričaš o sebi, da si prisutan, da imaš Instagram i Tviter i Fejsbuk. I da se baviš time. To je ono, osam sati radno vreme. E sad, ko ima vremena za to? Pa ima onaj ko hoće da zaradi pare od toga.
J.Mijatović