Kultura / Film
Zemlja meda: Portret poslednjeg dobrog u nama
Žanr: dokumentarni, drama
Režija: Tamara Kotevska, Ljubomir Stefanov
Uloge: Hatidže Muratova, Nazife Muratova, Husein Sam
Hatidže Muratova proizvodi i prodaje med. Na danas gotovo zaboravljen način, iz drevnih košnica od pruća, blata i voska; po vrletima juga Severne Makedonije bezmalo zamrlim za civilizaciju; ona vrca med i šapuće: "Pola meni, pola vama". To je mantra filma "Zemlja meda", prvog u istoriji nagrade Oskar koji je kandidat i za najbolji dokumentarac i za najbolji strani film.
To je, takođe, mantra života koji Hatidže vodi, života u kamenoj kućici osvetljenoj jednim uskim prozorom, pod čijom škrtom svetlošću tihuju njena nepokretna majka Nazife i ono malo pokućstva zbog kojih Hatidže taj ambijent zove domom. U urušeno selo, gde su njih dve jedine stanovnice, uskoro stiže Husein sa mnogočlanom porodicom i krdom goveda od kojih preživljavaju. Kada vidi da je med sa tih prostora tražen i on raspoređuje košnice.
Život za Hatidže tu postaje malo lepši i radosniji, ona se sprijateljuje sa jednim od Huseinovih sinova i uči ga svojoj filozofiji satkanoj od medarskog zanata, brige o pčelama i okolini od kojih svi zajedno zavise.
Husein, međutim ima drugih problema, podleže pritiscima kupca pa iz košnica vadi sav med i pored Hatidžinog upozorenja da će to dovesti do katastrofalnih posledica. Ravnoteža se urušava, njegove izgladnele pčele napadaju njene, rojevi odumiru i Hatidže na sve načine pokušava da vrati balans u svoj lomljivi svet.
Ovo bi bila upečatljiva prispodoba o čoveku, prirodi i njihovom komplikovanom odnosu, da nije autentična priča autentičnih žitelja zapuštenih i napuštenih makednoskih vrleti. Zato ona i jeste mnogo više od neke izmaštane parabole. Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov pronašli su priču kojoj je dodatni scenario bio potreban samo zarad okvira i filmskih pravila. Sve ostalo slika je sveta na izumiranju sa porukama o vernosti, ljubavi prema bližnjem, poštovanju prirode i njenih zakona, kakvu nije moguće isfabrikovati drugačijim filmskim sredstvima.
Hatidže neguje bolesnu majku, brine o pčelama i tek ponekad pokazuje dozu sete zbog života kakav je možda mogla imati na nekom drugom mestu, da su okolnosti bile drugačije. Ali nisu. I stoga naša junakinja, čak i u tim retkim trenucima sete, odaje zadovoljstvo svojom sudbinom u životnim uslovima koji bi užasnuli svakoga ko poseduje više od jednog para cipela.
Njen filmski portret odraz je onog poslednjeg dobrog u nama. Onog delića naše svesti koji izazove grč kada budale poseku stablo u našem okruženju ili smesti knedlu u grlu kada neko naš pati. Hatidže je osobina koju smo zakopali negde u sebi, osobina pletena od altruizma, svesti o sopstvenom mestu u svetu i otisku koji ostavljamo za sobom.
Na majčinoj samrti Hatidžin dom napadaju vukovi. Ona istrčava u mrak sa bakljom u ruci i drhtavim glasom viče: "Bežite crni đavoli". U titrajima vatre vidi se samo njeno uplašeno, duboko izborano lice i to je verovatno najsnažnija, ujedno i najlepša filmska scena koju sam video protekle sezone. To je i dokaz da velike priče mogu da se ispričaju na jednostavan način, ali i da ih još uvek ima u eri filmovanih stripova, knjiga i rimejka.
"Zemlja meda" je film koji može i ne mora dobiti Oskara. On je i bez te prestižne nagrade napravio maksimalan uticaj na svoje gledaoce.
Petar Klaić