Društvo / Intervju
Balaž: Jedan čaroban štapić mi nije dovoljan
"Stvarno sam se umorio, ne mogu da pratim društveno-politička dešavanja. Duša mi ne da da pratim. Čemu da se radujem?! Čujemo velike reči, ali da li osećam da se nešto menja, bogami, jedva, ili možda ništa. Ljudi ne žive, preživljavaju godinama. Dobri ljudi žive i rade, i sada, ali kako bih ti rekao, to mi je malo sizifovski. Ako bi nas više uhvatilo da guramo..."
Promotivne fotografije: Novosadsko pozorište/Ujvideki Szinhaz
"Slažem se da uvek nešto loše mora da se desi da bi ljudi bili pristojniji, a zar nam to treba? Kako ne možemo shvatiti da nam nikakvo zlo ne bi smelo biti potrebno da bi se tako ponašali? Dobri ljudi žive i rade i sada, ali kako bih ti rekao, to mi je malo sizifovski. Ako bi nas više uhvatilo da guramo...", govori nam jedan od najboljih novosadskih glumaca Aron Balaž, s kojim razgovaramo nakon što je za ulogu mlekadžije Tejvjea osvojio treću Sterijinu nagradu, u predstavi "Violinista na krovu", koju na daskama Srpskog narodnog pozorišta gledamo ovog petka i subote.
Kapa dole Arone, odlična rola. Koja te je emocija gurala u Violinisti, emotivnom i potresnom komadu?
Jako je lepo napisana predstava. Odnosi su jako čisti i dirljiva je sama priča. Ako možemo malo da utonemo u taj svet i šta se tada događalo, onda to već puno pomaže.
Možemo li u Srbiji imati takvu čistoću odnosa, a da situacija nije užasna, ili je rat?
Stvarno sam se umorio, ne mogu da pratim društveno-politička dešavanja. Duša mi ne da da pratim. Čemu da se radujem?! Čujemo velike reči, ali da li osećam da se nešto menja, bogami, jedva, ili možda ništa. Ljudi ne žive, preživljavaju godinama. Vidim po svojima, oni sastavljaju kraj s krajem da bi pregurali. Ne znam, to je tužno.
Puno toga ti se izdešavalo, kako si?
Prošle godine počeo sam inovaciju, hoću da sagradim kuću, stan u dvojnoj kući i okupiran sam time. Nije mi dobro jer takse i porezi, takse i porezi, čini mi se da plaćamo maglu i malo sam deprimiran i ogorčen u vezi s tim. A privatno, opuštenije mi je, nisam više član ansambla Novosadskog pozorišta, prešao sam na Akademiju umetnosti. Ne mogu reći da mi je život postao lakši ali nema toliko trčkaranja. Čovek mora da se sprema za časove ali drugačije je nego u pozorištu i mogu ti reći - mislim da sam dobro odlučio.
Gledao sam u Sinhazu "Off", mislio sam da je na kraju prazna stolica među glumcima namenjena publici, posle su mi glumci rekli da je za tebe, zašto si otišao?
Bila mi je potrebna promena u životu. Druga stvar, više godina unazad sam radio na dva radna mesta, a posle je izašao zakon da, iako radim na dva radna mesta, bio sam u lošoj situaciji. Bio sam "80 posto ovde i 20 posto na Akademiji", a radio sam full i ovde i tamo. Radio normalno predstave i trčao na Akademiju i morao sam da odlučim šta ću i kako ću. Da ostanu i koza i kupus, pa sam se odlučio za Akademiju i to me ne sprečava da igram u pozorištu. Mogu da odlučujem da li prihvatam neku ulogu, ali ne zbog ega, već vremena, da li mogu to da priuštim.
Pričali smo za drugi medij pre šest godina, kako ti se promenio život, tada si dobio priznanje mađarskog Ministarstva kulture, a sada imaš tri Sterijine nagrade?
Posle šest godina čovek se puni stvarima koje se dešavaju oko njega i sa njim i naravno da se menja. To bi možda ti mogao da kažeš jer se od tada nismo stigli dobro ispričati (smeh). Dolaze druge stvari u glavu čoveka, kuća, da izabere fiksno mesto i ja sam izabrao Novi Sad.
Nećeš otići?
Ne planiram ali nikada se ne zna. Nije u planu (smeh).
Zanima me kako ti se stvarnost promenila, tvoj grad i zemlja, ne stičem utisak da smo napredovali, barem ni blizu kao ti?
U tom smislu i ja osećam da se nismo promenili na bolje. Brine me posle svega toga da je grad dobio status evropske prestonice kulture. Imao sam mogućnost da budem u dva, tri grada koji su dobili tu nominaciju i poslužili se time. Jako se lepo videlo i finansijski i ljudski i urbanistički. Promenili su se gradovi, to je ogromna razlika u odnosu kako su izgledali. A sada, nekako sumnjam, daj bože da grešim, ako nastavimo ovim tempom ne znam kako će grad izgledati 2021.
Sumnjaš da će ulaganja biti poštena i racionalna?
Nisam upućen u politiku, možda je to moja glupost, ne da me se ne tiče ali osećam da nemam nerve, energiju da uronim u politiku i nije mi u planu, ali naspram toga osećam da stojimo u mestu. Zašto da se radujemo? Moramo temeljno da se menjamo, rešavamo probleme u gradu, počev od urbanistike, puteva, trotoara, imamo zimsku službu, a kako izgleda grad? Jeste u centru čisto ali malo kada izađemo - to nije naš grad.
Šta su ti gradovi uradili što bi i mi morali?
Prvo što vidiš - čistoća. Možda i tamo ljudi bacaju smeće ali ne vidi se, neko to skuplja. Možda su stigli do toga "ako bacam ostaće, ako ne bacam biće čistije". Dok to stigne do našeg mentaliteta i apsorbujemo to... Uveo bih porez na svaki dućan koji koristi najlonske kese, mislim, ljudi, alo...(smeh) Više puta mi se desi da nosim, kao stari ljudi, ceker i uvek kažem "ne stavljajte u novu kesu jer ću poludeti, sve trpajte u jednu".
Kako ti je zvučala inicijativa da se ukine ministarstvo kulture, kada je već ovako zapušteno?
To je banalno. Onda možda nismo ni narod, pošto svaki narod karakteriše njegova kultura, ostavština koju ljudi vekovima unazad nose sa sobom i predaju generacijama. Ta podloga je temelj svakog naroda. Bez kulturnog života ne znam kako bi život uopšte izgledao. Mnogi misle da je to bacanje para ali, molim vas, šta nam je potrebno? Da gledamo svi televizor, da ne pričam kakve serije, čisto da bi se čovek apsolutno isključio? Da ne pokrene malo mozak. Kultura čoveka treba da pokrene. Čuo sam ideju da se ukinu institucije koje nisu od državnog značaja, alo, a šta će nam onda država? I kome? To mi je tragikomično.
U Pokrajini se priča o većem ulaganju u "srpsku kulturu" jer je zapuštana, a "manjinske" navodno nisu?
No comment.
Šta bi ti rekao da si glumio u Off-u, predstavi u kojoj su glumci i scenaristi?
Teško je reći, sigurno bi se menjalo. Kada sam gledao predstavu tada su tekstovi apsolutno bili na mestu i danas ih ima koji jesu. Predstava i treba takva da ostane, taj projekat je završni produkt tog vremena, njihovog nezadovoljstva i mišljenja prema svemu što se događa oko nas. Sigurno bi svi tekstvoi danas bili malo drugačiji i opet gađali u suštnu, u srž. Trebalo bi da prođem taj proces i budem u njemu da bih mogao da se izrazim korektno.
Ostao bi nezadovoljan istim stvarima?
Naravno, ali mogli bi da pričamo i o zadovoljstvu, koga zanima. Ali više ćemo zajedničkog naći u onome što nas ne zadovoljava, više ljudi bi bilo bliže nama ako pričamo o tome.
Kako je raditi s mladima na Akademiji?
Pametna je generacija. Imam osećaj da žele da ostanu ovde, oni bi da se bave time ako budu imali mogućnosti. Možda neće imati mogućnosti da rade u kulturi, možda će neko morati da ode da bi se bavio tim čime želi i gde bi poštovali to što radi, možda nekima uspe da nađu radno mesto ovde. Nadam se, optimista sam, da će biti bolje, ali oni su ta generacija koja bi morala ili bi trebalo da se izbori za svoje pravo da postoji.
Da li su spremni to da urade, imaju li volje, bunta?
Lepo je to rađeno, polako dobijamo loše vesti. I onda malo bolje, pa opet malo lošije, a nikako da se to sakupi. To je lepo deljeno u porcijama. Ne ulazi u njih toliko negativnih stvari da bi mladi pukli. Naravno, pričamo o ljudima koji imaju oko 20 godina i oni sada uče. Dotiče ih spoljašnji svet u kome žive i naravno da su nezadovoljni, nadam se da će reagovati da bi se s time izborili. Kreativnošću iskazuju bunt. Preko stvari kojima se bave, to je njihova izražajna forma. Dešavalao se i ranije da ljudi odluče da urade nešto sami i prodrmaju ljude koji to gledaju, u dobromn smislu. Emotivno, razmišljajući...
Pitam sve goste, kako bi nagovorio mladu osobu da ostane ovde?
A ko sam ja da ubeđujem nekoga?
Stariji kolega, prijatelj, pedagog...
Mogao bih davati savete ali sigurno ne bih ni da ga šaljem, ni da ga primoravam da ostane. Ima nekih odluka koje čovek sam mora doneti i ne mogu obećavati da će mu biti bolje ako ostane, ni reći mu da će biti lošije ako ode. To mi je tužno, da smo došli do te situacije, ne ulazi mi u glavu kako se isplati državi da školuje te ljude i da ih pusti da odu. To nije nikakav profit, to je loše ulaganje, ako već imamo dobre resurse i kvalitetne ljude. Jako tužno, kako možemo to dopustiti...
Zvučiš kao idealista, da li si?
Ni sam ne znam (smeh). U jednom trenutku jesam, nekada sam pesimista, i optimista, i buntovnik - i penzioner.
Pitam te jer živimo u vemenu bez ideala, pa idealiste nepravedno tretiraju kao naivne budale?
Gubimo sve više ideala. Vidi, šta pokreće ljude? Nada, ne? Ako i to izgubiš, onda ne znam da li čovek može ostati čovek. Naravno, svako se nada, teži prema dobrom, ali da li tim dobrom doprinosimo i drugim ljudima ili gledam svoj posao? Svi živimo u jednoj državi, jedni pored drugih.
Šta bi prvo promenio da imaš magični štapić?
Velika je lista (smeh). Ne znam da li je dovoljan jedan štapić. Kao u prirodi, izgubiš se vremenom. Na primer, da li bi promenio to? Da, ali ako bi to promenio sa sobom bi doveo nešto drugo, što opet ne smeš da uradiš. Promenio bih vođstvo čitave države, ali koja mi je garancija da drugi ljudi ne šalju neke druge stvari? Da sebe postavim? Opet, ko sam ja? Da li smo spremni da podnesemo tu žrtvu da odbacimo sve egoističke stvari da bi doprineli nečem višem, što bi koristilo svima?
Da li misliš drugačije nego ranije: može li pozorište išta da promeni ili služi samo da se preispitamo?
Sada bih rekao šablon, naravno da može, ali ne dešava se to za tren oka. Ko dolazi u pozorište, ko gleda, ko ima tu težnju da pokrene razmišljanje? Da li imamo za kulturu da bi ljudi odlazili u pozorište ili se zadovoljavamo onim što televizija prikazuje? Da li želimo da nam se pokrenu mozak i osećanja? I da se vratim na pitanje - naravno da može, ali mora da se ulaže u institucije, to je dugotrajan proces.
Deo razgovora sa Aronom Balažom poslušajte u plejeru ispod:
Igor Mihaljević