Kultura / Film
Još jedna priča o buđenju devojačkog bunta
Dok glavinjamo kroz 2021. godinu i imamo još napad – dva dok ne istekne prva četvrtina 21. veka, nije zgoreg da se podsetimo činjenice da živimo u svetu dvostrukih standarda koji se neguju od najranijih ljudskih godina. Eonima unazad ista pravila ne važe za momke i devojke, ne važe ni sada, ali se barem ta tema poslednjih godina, manje ili više uspešno, otvara.
Kroz književnost, film, teatar, muziku, aktivizam polako svedočimo uzdizanju feminističkog talasa koji će, pre ili kasnije, morati da nas prekrije. Hoćemo li iz njega izaći pametniji i tolerantniji, videćemo.
"Moxie", film režiserke Ejmi Pohler, koja igra i sporednu ulogu majke, film je koji je definitivno deo tog talasa iako to ne može opravdati svakom svojom sekvencom.
Priča prati Vivian (Hadlei Robinson), srednjoškolku u predgrađu Oregona, koja anonimno počinje da umnožava fanzin koji sama pravi, a posvetila ga je borbi protiv seksizma u školi, dvostrukih standarda, objektifikacije devojaka od strane momaka, ćutanja establišmenta na brojne verbalne i fizičke nasrtaje koje ona i njene drugarice trpe iz dana u dan.
Ona je ćerka nekadašnje političke aktivistkinje, pankerke, koja plamen svog bunta još uvek čuva u starom koferu na tavanu odakle njena ćerka, do tada nezainteresovana za bilo koju vrstu društvenih problema, crpi inspiraciju kada krene u svoj emancipatorski pohod.
Vivian ima prijateljicu Klaudiju (Loren Tsai) introvertnu štreberku, a udružuje se i sa buntovnom novom devojčicom u školi Lusi (Ališa Paskal-Penja). Paralelno, tu je i Vivianina tinejdžerska ljubavna priča sa ultra politički korektnim, osvešćenim i posvećenim skejterom Setom (Niko Hiraga).
Glavna junakinja, podstaknuta buntom svoje nove prijateljice i zgrožena godišnjim spiskom devojaka iz škole, koji redovno prave njihovi drugari kategorizujući ih na nekakvo seksualnoj skali, počinje da deli fanzin "Moxie" koji postaje glavna pokretačka snaga devojaka čiji glas u školi nema ko da čuje.
Pobuna devojaka u srednjoj školi u predgrađu Oregona lagano počinje da odnosi sitne pobede, ali i da nailazi na sporadično nasilje, apsolutno nerazumevanje školskog osoblja i snebivanje svih onih koji ne vole da talasaju i smatraju da ih se takvo šta ne tiče.
"Moxie" govori o seksualnom - verbalnom i fizičkom nasilju u tinejdžerskom dobu. On nam prikazuje i kulturološki kod po kojem su devojke krive kada su napadnute jer su to svojim odevanjem tražile, od njih se zahteva da se pokriju, da ćute, da ne remete školski duh. Ovo ostvarenje takođe pripoveda o polnim nepravdama. Ženski fudbalsko tim pobeđuje sve živo, a nema ni opremu. Muški je slabiji od osrednjeg, ali se slavi na svakom koraku, a fudbaleri su glavne zvezde. Uverava nas, nadalje, ovaj film i u to da živimo u doba u kojem su školski autoriteti skloni umanjivanju svih ovih problema, prikrivanju nepočinstava, nepoverenju prema svedočanstvima devojaka koje, zbog toga, ćute i ne prijavljuju nasilnike.
Pokušava ovaj film da kaže mnogo toga i ta šuma fokusa je i njegova najveća mana. Iako priča o ozbiljnim i sveprisutnim problemima kroz koje prolaze tinejdžerke, sve vreme ga prati osećaj da to čini površno, često na nivou klišea, da je rasplinut na mnogo strana i da ni na jednoj uspešno ne poentira.
Jedna od najvrednijih poruka filma je da je najbolje što možemo učiniti u svojoj okolini jeste da znamo kada treba da odstupimo u svojoj borbi i pustimo marginalizovane ljude da govore sami za sebe. No, to je ujedno i jedina konzistentna poruka, a ima ih sijaset.
Film je nastao prema istoimenom romanu spisateljice Dženifer Metju koji dodatno objašnjava sve te paralelne radnje koje je Ejmi Pohler pokušala da ugura u dvosatni film. On je ujedno i primer za to kako Netflixu, sada već hronično, nedostaje ozbiljna realizacija filmova koje producira. Priča je tu, kvalitetni glumci takođe, ali sve to na kraju uglavnom biva u najboljem slučaju osrednje. Kada su ovakve teme u pitanju, može se samo reći: šteta.
Petar Klaić