...
TRENUTNO00:00 - 05:00Music Mix by Bea

Društvo

Šta da radite kada izgubite sve u, recimo, Berlinu?

22.03.2023.

Berlin ima više od tri i po miliona stanovnika. Hiljade i hiljade ljudi dnevno putuje javnim prevozom. Pre nekoliko dana sam bila jedna od njih. Mislim da će mi voz S Ban 9 zauvek ostati u sećanju, jer sam u njemu ostavila sve... Dakle, sledi kratka priča o tome šta treba da uradite kada u inostranstvu izgubite pasoš, ličnu katu, kartice, laptop i novac?

.

Priča počinje mojom glasovnom porukom: 

"Zaboravila sam ranac u vozu kojim smo došli danas sa aerodroma. Išli smo S Banom 9. Je l’ možeš nekako da mi pomogneš? U rancu mi je i pasoš i novčanik i laptop. Čim sam izašla, skontala sam da nemam ranac, ali voz je već otišao. Krenuli smo u 9:45h, u pola 11 smo izašli iz njega."

Ovo je jedna od prvih glasovnih poruka koje sam poslala. Moj poziv u pomoć ljudima koje znam u Nemačkoj. Ali, da se vratim na sam početak. To kako sam zaboravila ranac mi nikada neće biti jasno. Sve vreme je bio uz mene, sve dok nismo izašli. Sekund nepažnje i ode sve. Dakle, moj ranac nije ukraden, ja sam ga lepo ostavila tom milionskom gradu. Došla sam 16. marta u Berlin. Karte i smeštaj imam do nedelje. Ako računamo radne dane, znači, manje od 48 sati da smislim kako da se vratim, nađem stvari i dobijem bilo kakav identitet. 

Sreća u nesreći, telefon je ostao u ruci, a na putu sa mnom bili su moji prijatelji i kolege. Dodatno, poznajem mnogo ljudi koji govore nemački i koji su mi odmah pomogli. Prva olakšavajuća okolnost je  to što uvek na putovanjima uplatim roming, te imam internet. Možemo da guglamo već sa stanice, ali ipak prvo pozivam policiju. I to onu za hitne slučajeve. Na moje veliko iznenađenje, policija je vrlo smirena, prijatna i veoma hladnokrvno reaguje na to što sam ja, zaboga, izgubila pasoš. Upućuju me na brojeve lost and found službi koje prate nestale stvari u javnom prevozu. 

Prvi broj koji sam dobila i koji ću posle zvati milion puta je neki broj sa mnogo trojki na kraju. Zovem, sve je na nemačkom, ništa ne razumem. Sve to se dešava dok smo još uvek na stanici. Odlučujemo da odemo u hotel. Instant sam pokušala da se setim svih koji bi mi mogli pomoći. Od Jakova stiže sledeća poruka:

"A joj to je baš neprijatno i nezgodno. Baš mi je žao. Mislim da bi bilo najpametnije da kontaktiraš to preduzeće, BVG, kao što je GSP u Beogradu, imaju lost and found odeljenje. Postoji mogućnost da ga je neko pokupio, ako to neko nije maznuo, što je takođe vrlo moguće, ali ima ljudi dobre volje. Nezgodno je što ako upadne neka kontrola nastane i frka jer je stvar prosto ostavljena, zeznuto je to sad.”

berlin png

Shvatam na pola ove poruke da jeste zeznuto, ali nastavljamo da istražujemo opcije. Sledeća glasovna poruka od Jakova:

"Postoji adresa gde će te stvari u svakom slučaju biti predate, šta god bude bilo nađeno. Ne bih gubio vreme, ja bih otišao i u policiju. Vidi na google mapi gde ti je najbliža policijska stanica. Povedi nekog sa sobom, da imaš bilo kakav drugi dokument. Biće ti lakše. Ako BVG pronađe, to će malo potrajti. Nekada stvari budu pronađene, ali to onda traje sedmicama."

Za manje od sat vremena sam, uz pomoć divnih ljudi, bila registrovana na svim mogućim lost and found službama u Berlinu. BVG (Berliner Verkehrsbetriebe) je kompanija koja upravlja U Banom, dakle, metro, tramvaji i busevi, a DB (Deutche Bahn) je kompanija koja upravlja S Banom, između ostalog i onim vozom kojim sam došla. Svuda se mogao naći detaljan opis mog sivog ranca, sa tri bedža, zatvaranje na cibzar.

Sledeći korak je policija. Vodim Sofiju sa sobom, jer, treba mi neko za svaki slučaj. Opet olakšavajuća okolnost je to što imam skeniranu i očitanu ličnu kartu, kao i skeniran pasoš na telefonu. Sa svim tim idemo u najbližu policijsku stanicu. Sve završavam za pet minuta i dobijam jedinu potvtdu o identitetu. Mali zeleni papir koji kaže da se moj pasoš traži.

potvrda png

Uporedo sa traženjem najbliže policijske stanice, zovem našu ambasadu u Berlinu (sreća pa sam bila u glavnom gradu). Od 9 do 11h rade na izdavanju putnih dokumenata. Vikednom ne rade. Izdavanje traje jedan do tri radna dana. Četvrtak sam već potrošila. Jedina šansa mi je petak i neko čudo da se desi, pa da se to za dan završi. 

Tog četvrtka sam još stigla da pronađem grupe na društvenim mrežama, posetim i fizički lost and found, blokiram sve kartice i legnem sa užasnom glavoboljom. U petak idemo u ambasadu. Prijatelj i kolega Nikola ide sa mnom. Više je razloga za to. Prvo, nije hteo da sve to prolazim sama, drugo odlično se snalazi u vremenu i prostoru, treće, treba mi njegova kartica za plaćanje takse u ambasadi.

Petak. Još ništa nije nađeno. Idemo u ambasadu. Za to je potrebno: dve fotografije za pasoš, potvrda iz policije i 64 evra na kartici. U ambasadi u Berlinu se jedino može platiti karticom. Nikola i ja odlazimo do neke foto radnje na železničkoj. Govorom čoveku koji radi da mi treba slika za pasoš, a on me istog trenutka pita da li sam ga izgubila. Priča mi kako iz četrdesetak ambasada ljudi dolaze kod njega da se slikaju. Kaže: 

"Name the country and I will tell you what kind of photo you need."

U ambasadi Srbije rade dva čoveka. Popunjavam formulare i tek tada shvatam stres. Bukvalno sam zaboravila da pišem. Inače naša ambasada tamo izgleda kao prostorija iz neke naše domaće serije, tipa, jezičko odeljenje u Srećnim ljudima. Predajem dokumenta, čovek mi kaže da je skoro nemoguće da mi to stigne dan za dan, tj. najkasnije za pet sati. Problem je u tom što nemam ni ličnu kartu, pa MUP-u treba mnogo više vremena da sve to uradi. Čovek obećava da će uraditi sve što je do njega i dogovaramo se da se čujemo na svakih sat vremena. 

Inače, tog momenta kada podnesete taj zahtev, pasoš više ne važi. Znači moj odlazak u nedelju, do kada imam hotel i smeštaj zavisi od toga da li će MUP odgovoriti u narednih nekoliko sati. Zovem posle 12, ništa, zovem posle jedan - ništa. Zovem posle dva, ništa. Još samo nekoliko sati... 

Nikola i ja odlazimo još jednom u lost and found da proverimo. Ni tamo nema ništa. Odlučujem da prebacim novac sa svojih računa (oni nisu blokirani) na Nikoline račune, pa da on podigne taj novac jer u tom trenutku ne znam koliko dugo ću biti u Berlinu. 

Zovem u tri - ništa, nema odgovora od MUP-a. Poslednja šansa je da zovem u četiri, jer ambasada radi  do pet. Proveravamo i lokaciju laptopa. Poslednji put registrovan u Novom Sadu. Nije još uključen. To je, valjda, dobro. Moj poslednji trzaj je bio to što sam pisala MUP-u na društvenim mrežama. Tačno u 3:40. Dobila sam seen. To je isto valjda dobro. 

mupporuka png

Malo posle četiri sam poslednji put zvala ambasadu. Sa druge strane čujem smeh i uzbuđen odgovor:

"Uspeli smo, dobila si saglasnost, već sam izradio putni list, čekamo te da ga uzmeš."

Koje olakšanje i neverovanje da je administracija tako brzo završena. Trčali smo nazad ka ambasadi. Moj putni list, deo mog identita mi je pružen kroz kapiju uz: srećan put! 

Naravno nisam stizala da se javim svima, ali sumiran dan je prepričao Nikola na mom instagram storiju:

"Nisam bio spreman, nisam bio spreman ni na šta danas ali Jelena je izgubila svoj identitet, izgubila je sve svoje stvari. Znači ličnu kartu, pasoš, laptop, novac, ranac, sve. I onda smo morali da odemo u ambasadu jednom, što je, ako idete iz centra Berlina do srpske ambasade, otprilike kao i na mapi sveta. Trebalo nam je tri sata za taj pohod. Onda su nam javili da je gotovo. Ali srećno se završilo."

nikolaijelena png

Naredna dva dana sam bila turista. Berlin je super grad, a što se tiče mojih stvari, redovno se čujem sa lost and found službama na mejlu, instagramu i whatsappu. Kažu da se stvari nekada vrate i za dve, tri nedelje. Bilo je i informacija da mi je laptop nađen. Nekako verujem da će se zaista vratiti.

U Srbiju sam sletela bez ikakvih problema. Taj putni list možete korsiti samo u jednom pravcu, u roku od 30 dana i to samo za putovanje u Srbiju. Ovu avanturu ću sumirati maminim porukama koje su stigle jedna za drugom (inače nisam im javila šta se desilo, videli su na mom storiju). 

Poruka 1: Da li si stvarno izgubila stvari u Berlinu? 

Jesam, ali sam mnogo toga i naučila zbog gubljenja tih stvari, neverovatno iskutvo.

Poruka 2:  E ugradili smo novu klimu, i greje i hladi.

Realno, još toliko stvari se dešava oko mene, zaboga u Berlinu sam. Idemo u avanturu.

Poruka 3: Jesi li ti dobro?

Jesam i to zahvaljujući svim ljudima koji su učestvovali. Posebna zahvalnost ide i onom čoveku u ambasadi i toj osobi koja je sedela u MUP-u i odgovorila brzo. 

Celo moje iskustvo sa originalnim glasovnim porukama, možete poslušati u plejeru. Nadam se da vam saveti iz ove emsije nikada neće zatrebati.

 

J. Božić


Tagovi

Možda te još zanima:

.

Nova godina u bikiniju, ima li šta bolje?

Nova godina se na ovaj ili onaj način obeležava već četiri hiljade godina. Upravo toliko ljudi imaju potrebu da na…

.

Život na točkovima: putovanje kao prirodno stanje

Da li ste ikada razmišljali o tome koliko vam je zaista potrebno za srećan život? Koliko prostora, koliko posla, koliko…

.

Izviđačka avantura u Južnoj Koreji

Nedavno je u Južnoj Koreji održana 25. po redu Svetska izviđačka smotra. Događaj je okupio preko 50 hiljada izviđača iz…

.

Moć jedne zemlje su ljudi

Italija, Španija, Egipat, Tunis, Francuska, Tajland egzotične su destinacije za putovanje. Ali, ne dovoljno ako pitate Beograđanina Iva Beserovca. Njegova…

.

Olujne avanture Vilija Motoraša

Srđan Vilić-Vili je motorom putovao u razne kutke sveta. 

.

U Beogradu i Novom Sadu počinje smotra dokumentarnog filma DokZima

Smotra dokumentarnog filma DokZima bića održana od 6. do 28. decembra u Beogradu i Novom Sadu. U pitanju je novi projekat…

  • 00:00 Music Mix by Bea
  • 05:00 Music mix by Anja
  • 10:00 Pre podne na O radiju

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo