Društvo / Intervju
Dea Džanković: Nežnost kao otpor u savremenoj umetnosti
Dea Džanković je mlada umetnica iz Beograda. Studirala je produkciju u umetnosti i medijima, a završila je i dva master programa – master iz likovne umetnosti i master iz novih medija. Sve to joj je pomoglo da stekne širok spektar veština, pa se danas bavi različitim umetničkim izrazima, kao što su muzika, likovna umetnost, montaža, performans, ali i tarot. Za Oradio, Dea je govorila o tome odakle crpi ideje za svoju umetnost, koje emocije želi da probudi u publici, kao i o planovima za budućnost i svemu onome što još možemo da očekujemo od nje.

autor: Hadži Aleksandar Đurović
Kako bi opisala muzički pravac kojim si krenula?
Ključna reč koja mi prva pada na pamet jeste nežnost. Ne razmišljam previše dok stvaram muziku, ona nije previše konceptualna, za razliku od moje likovne prakse koja je veoma promišljena. U muzici sebi dozvoljavam izliv emocija, a nežnost je prva koja ispliva, to je moj osećaj. Ono što mi je najočiglednije u savremenoj muzici jeste da su sentimenti postali prilično površni. To nije nova pojava, poslednje dve-tri decenije muzika ima veliku ulogu u emocionalnom onepismenjavanju ljudi, čak i kada je u pitanju alternativna scena. Što se mene tiče, trudim se da moja muzika bude iskrena i da nosi neku vrstu zrelih emocija, koje nisu toliko pevljive niti "klikbejt". Na neki način imam i tu privilegiju, jer u ovom trenutku nisam vezana za izdavačku kuću – sve je autorski poduhvat i to je jedna velika sloboda.
Nedavno si objavila pesmu “Nedelja”, za koju si sama pisala tekst i muziku, a montirala si i spot. Kada i kako se pojavila potreba za takvom kreativnom raznolikošću?
To se razvijalo godinama i sve te veštine povezane su sa mojim razvojem, od fakulteta do različitih poslova. Bilo je to veoma raznoliko polje koje je i meni dugo bilo teško da razumem, a koje je snažno oblikovano kapitalističkom kulturom: ko se snađe, snašao se. Tek od svoje 27. godine stavila sam sebe u prvi plan i istupila kao umetnica. Prvo je to krenulo kroz fotografiju, zatim vrlo brzo kroz instalacije, performans i druge forme. Muzikom se bavim godinama, ali dosta stidljivo i nestalno, što, nažalost, mislim da nije naročito pametno, jer je na svakoj muzičkoj sceni važno biti kontinuitetan. Preko zajedničkog prijatelja upoznala sam Aleksu, sa kojim sam oformila “Duo Gabriel”. Zajedno smo uradili četiri pesme, ali smo se razišli jer se jednostavno desio život. Bila je to lepa saradnja i vrlo sam srećna zbog tog projekta, i danas smo u dobrim odnosima, ali naši muzički pravci dalje se nisu poklapali. Pre godinu i po dana počela sam da snimam za Instagram, spontano je iz mene proisteklo nekoliko pesama. Prošle godine se desila saradnja sa Fantazma studiom i prvi put sam naišla na nekoga ko je potpuno muzički kompatibilan sa mnom, sa istim idejama i ciljevima. Trenutno radim sa njima, producent je Aleksandar Vujić Ohlsen, i aktivno završavamo treću pesmu koja izlazi krajem februara, kao i EP pod nazivom “Kao neko ko se voli” koji izlazi u maju. Spotove radim sa Hadži Aleksandrom Đurovićem, mojim prijateljem i veoma priznatim rediteljem. Moji spotovi su skromni, sa minimalnim budžetom, ali mi takvi uslovi pružaju slobodu igre i jasna očekivanja - znam šta mogu i šta želim da uradim.

autor: Stojan Bešir
Odakle crpiš ideje za svoj umetnički izraz?
Pre svega iz ličnog iskustva, i mislim da većina umetnica i umetnika polazi upravo odatle. Likovna umetnost i muzika kod mene podrazumevaju potpuno različite pristupe, što dugo nisam razumela. S obzirom na to da sam kasnije krenula, želela sam da radim više projekata istovremeno i dugo sam se igrala, što mi je bilo veoma važno. Ali takvo pozicioniranje je izazovno, jer i publika i institucije često ne znaju kako da te smeste kada radiš “od svega po malo“. Moja likovna praksa, koja će trajati narednih pet godina, snažno je informisana kapitalističkim sistemom, marketingom i duhovnošću – to su teme koje me jako zanimaju. Tarotom se bavim već 12–13 godina, a profesionalno poslednjih pet. Imam autorsku emisiju “Vila od tarota”, a ova grana je naročito profitirala nakon pandemije. Dugo sam radila i u marketingu, pa se sve to spojilo u nešto što je konačno meni razumljivo. Što se tiče muzike, pisanje pesama mi dolazi veoma prirodno i organski. Za razliku od profesionalnih muzičara, nemam potrebu da sedim u studiju i vredno radim. Osrednja sam gitaristkinja i nemam taj profesionalni pristup, muzika se jednostavno izrodi i poteče u trenucima u kojima to najmanje očekujem. Kada sam najopuštenija i kada ne razmišljam o tome, dođe tekst sa nekom melodijom, često fragmentarno, ali tada prepoznam srž pesme i lako mi je da napišem ostatak.

autor: Hadži Aleksandar Đurović
Koje emocije želiš da probudiš u publici?
Kada je muzika u pitanju – nežnost. Mislim da to svima nama nedostaje. Ne želim da publiku trgnem na grub način ili da šokiram, već da se ljudi osećaju dovoljno bezbedno da u sebi dosegnu emociju koju želim da prenesem. Sa druge strane, sa likovnom umetnošću i konceptualnim radovima želim da se publika trgne i da se zapita o sistemu u kojem živi, o ulozi pojedinca i o tome može li da se desi neka promena, može li pojedinac da se zaceli u sistemu koji ne funkcioniše i koji ti kreira ranu, ali ti i prodaje neku vrstu “hanzaplasta” da je zakrpiš. Kao što sam rekla – potpuno dva različita pristupa. Trenutno sam se više fokusirala na muziku, pa sam u nežnijoj fazi. Mislim da smo svi bili ili jesmo u procesu sagorevanja, tako da zaista imam potrebu da budem nežna, ranjiva i iskrena. Želim da probudim sentimente i sećanje na pitomije vreme.
Kakvi su ti planovi za budućnost i šta još možemo da očekujemo?
Pesma koja izlazi krajem februara zove se “Uspavanka za odrasle” i posebno joj se radujem. To je prva pesma koja me ne podseća ni na šta drugo, za razliku od “Nedelje” koja jasno referiše na alt-rok i alt-pop trenutak iz Britanije i Amerike 90-ih godina. “Uspavanka” nema izražene komercijalne aspekte i prvi put sam se igrala sa različitim instrumentima, tako da sam vrlo zadovoljna. Četvrta pesma nosi naziv “Suđeni za velike stvari” i mislim da je to najpozitivnija stvar koju sam ikada napisala (smeh). Za petu pesmu još uvek vagam, ali ne žurim, doći će sama. Zaključno sa petom izlazi taj EP i to je što se tiče muzike, i ovo je moj najbitniji projekat, najbliži srcu. Mi, milenijalci i milenijalke, često ranije ulazimo u krizu srednjih godina – ljudi napuštaju sigurne strukture kako bi išli za stvarima koje žele. Meni se to desilo: izašla sam iz korporativnog sveta i oslonila se na frilens rad i svoju umetnost.
OBRATI PAŽNJU
Što se tiče ostalih projekata, pre nekoliko dana stigla je moja druga knjiga “Kako tarot javlja”, tu ću takođe biti aktivna sa nekom vrstom promocije. U pitanju je knjiga odgovora nastala u odnosu na 156 tarot karata. Tarot je izrazito vizuelan jezik i ova knjiga bila je umetnička vežba prevođenja slike u reč. U promociju će biti uključen i performans, čim se vreme malo prolepša. Treći projekat vezan je za rakiju. Godine 2022. imala sam izložbu i projekat rakije pod nazivom “Suzovača”, napravljene od mojih suza u saradnji sa Hemijskim institutom Prirodno-matematičkog fakulteta u Beogradu. “Suzovača” će u jednom trenutku biti i komercijalno proizvedena – sada ima funkciju umetničkog predmeta, ali ta priča je konačno našla investitora i sada možemo da se igramo sa rakijom na jedan zanimljiv način. Na kraju, trenutno sam u istraživačkoj fazi kada je reč o likovnoj praksi – radim na formiranju teza i dugoročnog konceptualnog projekta sa jednom krovnom temom. Takođe, osećam potrebu da završim doktorske studije.
Ceo razgovor sa Deom poslušajte ovde:









