Kultura / Film
Krvavi beg iz siromaštva
Postoji životinja koja se rađa samo jednom u čitavoj generaciji. U Indiji, najmnogoljudnijoj demokratiji na planeti Zemlji, kažu da je to beli tigar, toliko retka zver da joj se pripisuju magične moći. A, možda je baš magija potrebna da se čovek, među stotinama miliona drugih siromaha, uzdigne i postane nešto.
Ta metafora osnova je za film Ramina Bahranija "Beli tigar" o ekestremno siromašnom Balramu iz gotovo robovske kaste poslastičara, koji prirodno urođenu inteligenciju, nepotkovanu bilo kakvim znanjem i etičkim uzusima, koristi ne bi li se izdigao iznad klasnih podela i prepreka i postao bogat i cenjen.
Film je nastao po istoimenom romanu Aravinda Adige, indijskog književnika i novinara koji je za to delo dobio nagraduz "Man Booker" za 2008. godinu. Njegovo delo bilo je žestoko kritikovano u Indiji gde se smatralo da je svoju zemlju i ljude predstavilo u veoma lošem svetlu. No, ljudi u krhkim i klimavim demokratija koji u njima bedno žive, kakva je na kraju i krajeva i naša, mrze kada ih podsećaš na to da žive bedno baš zato što su im demokratije krhke i klimave.
Arvindin roman, kao i film, prilično verno oslikavaju život u zemlji rastrzanoj manje verskim podelama nego komplikovanim sistemom kasti i još komplikovanijim odnosima među njima. U takvom svetu, u nekoj vrsti matrijarhata gde baba, kao kakav Korleone, iskrištava čitavu familiju da joj služe i donose novac bez pogovora, raste Balram koji, po sosptvenom shvatanju života, ne može biti ništa drugo do sluga.
Kada kažemo sluga, u ovom slučaju, radi se o robovskom odnosu sa gazdom, u kojem sluga misli kako je prirodno da bude neplaćen, ponižavan i iskorištavan do nesvesti, a gazda ima pravo da svako slugino izdajstvo kazni ubijanjem čitave njegove familije.
Tako Balram postaje lični šofer Ašoka, najmlađeg sina jedne bogate industrijalske porodice. Njihov odnos od početka je skoro nemoguć za indijsku kulturu. Ašok je, naime, školovan u Americi, oženjen je veoma liberalnom Amerikankom indijskog porekla imenom Pinki i njih se dvoje prema Balramu odnose nemerljivo bolje od ostalih. Balram je za njih čovek koji treba da postigne nešto u životu, oni pokušavaju da ga oduče od sluganskog mentaliteta, da mu u glavu utuve kako zaslužuje jednake šanse kao i bilo ko drugi.
U isto vreme, Ašokovu porodicu reketira izrazito kvarna premijerka, predstavnica socijalista, iznikla iz najsiromašnije kaste i miljenica sirotinje. Da bi izbegli milionske globe, Ašok i njegovi kreću na turneju u kojoj podmićuju političare širom Indije, kako bi obezbedili da premijerka ne dobije sledeće izbore.
Ašok želi da menja takvu Indiju, ali ga privrženost porodici sve više uvlači u mutne poslove.
Balram je svedok svega ovoga, on lagano počinje da shvata svet o kojem pre šoferskog posla nije znao bukvalno ništa i iz apsolutne naivnosti i posvećenosti gazdi ulazi u stanje u kojem počinje da preispituje čitav svet. Kada bude prinuđen da preuzme na svoja pleća tragediju koju je izazvala njegova gazdarica Pinki, Balram doživljava slom koji će dovesti do sledeće velike tragedije, a od njega načiniti belog tigra među siromašnima, čoveka koji se rađa jednom u generaciji i uspeva da postane nešto.
Ovo je film koji kritiku upućuje žestoko i podjednako bogatima kao i siromašnima. Autor smatra da je čitava zemlja tako loše ustrojena jer loše delaju svi i to eksplicitno u filmu i pokazuje.
Na početku filma Balram kaže da indijska sirotinja može da postane bogata samo na dva načina: da se bavi kriminalom i da uđe u politiku. I Bahranijev film, kao i Arvindina knjiga, svedoče da se, u stvari, ta dva načina ni malo ne razlikuju.
Petar Klaić