...
TRENUTNO18:30 - 18:45Album nedelje

Društvo / Intervju

Nit Za Bit: Slobodan Šnajder, pisac

07.10.2015.

Ako se ne bojite, smrt oklijeva

"Iz povijesti nije nitko nikada ništa naučio. Ne vjerujem da mogu neke važne programske stvari prenijeti na mlađe, zaboravite na to. Generacija koja odlazi ima snažan konflikt s generacijom koja dolazi. Prevedeno na ljudsko doba, djedovi bolje razgovaraju sa unucima nego sa sinovima."

.

Uz osmeh nam je rekao da bi pametna mlada osoba prilikom susreta sa smrću rekla "zar već?" Sa hrvatskim piscem Slobodanom Šnajderom razgovarali smo nakon probe u "Pozorištu mladih", koje će 23. oktobra premijerno prikazati komad po njegovom delu "Enciklopedija izgubljenog vremena". Njegov "Hrvatski Faust", iako napisan pre više od tri decenije, i dalje izaziva oprečne reakcije u susednoj zemlji, dok je Šnajder u više navrata bio žrtva političke represije. "Faust" je prošle godine ponovo zapalio javnost kada je skinut sa repertoara riječkog HNK Ivana pl. Zajca, nakon čega je Šnajder ušao u konflikt sa režiserom Oliverom Frljićem. O predstavi koja nas očekuje, društvima regiona, kulturi i smrti, naš sagovornik nastavlja:    

- Pa čujte, moramo se nekako s tom gospođom nagoditi. Ali ako se ne bojite, ona oklijeva. Imam anticipaciju, jedva čekam predstavu, ona se dosta razlikuje od postojećih verzija koje su sve dobre. To je mlada energija, valjda ide iz naziva pozorišta, a onda i vaša glumstvenost, znate, vi ste jedna glumstvena nacija, žao mi je što nisam to više puta mogao doživjeti.

Dakle, ne bojati se smrti je prvi korak?

- Tko još misli o smrti sa 20 godina. Znate kada prestanete biti mladi? Kada hodate prvi iza lijesa. Kada pokopate oca i majku.

Šta mlada osoba mora da se zapita posle predstave?

- Morala bi se zapitati u kakvom svijetu živi i pokušati orijentirati ko su gospodari toga svijeta. To je pitanje koje je mladim ljudima današnjice u najvećoj mjeri zamagljeno, bez obzira spadaju li njihovi roditelji u gospodare, ili žrtve gospodara. Postojala bi neka nada onda, nešto što smo nekada zvali generacijska solidarnost. To je bio program blaženo pokojne 1968, kada se generacija koja je tada bila mlada okrenula da vidi tko sjedi s njima i shvatila da su to uglavnom djeca srednje klase ili više od toga.

Ta godina je imala jednu poštenu želju za pravom jednakošću, u smislu onih starih parola koje su meni sve ismejane, da ne govorim koje su, znamo. Uopće, status parole se kroz povijest mijenja. Postoji vrijeme nakon revolucionarnih vrenja kada parola nema ili nije imala pogrdni smisao koji s pravom ima danas.

Postoji li parola iza koje bi danas mladi stali čistog srca?

- To se ja ne bih usudio. Znate što bih se usudio? Ovo je savjet iz daleka, generacije koja odlazi, ojađene manje više, jer apsolutno ništa nije onako kako smo mi željeli. U tom smislu, mogli smo reći "peremo svaku odgovornost". To bi bilo nepošteno, naravno da smo svi odgovorni.

Vratimo se gospodarima, prema kome mladi da usmere svoje nezadovoljstvo?

- Svijetu gospodara, banaka u prvom redu, naoko bezličnog kapitala. Mi volimo reći da je kapital anoniman, gotovo kao prirodna sila. To nije točno. Onih jedan posto koji imaju 90 posto i te kako imaju imena i prezimena.

Ne delujete optimistično.

- Vi ne možete nikoga, ničemu i ništa naučiti. Iz povijesti nije niko nikada ništa naučio. Ja govorim o nečemu što je kao želja. Ne vjerujem da mogu neke važne programske stvari prenijeti na mlađe, zaboravite na to. U komadu imate jedan interesantan reper, generacija koja odlazi ima snažan konflikt s generacijom koja dolazi. Prevedeno na ljudsko doba, djedovi bolje razgovaraju sa unucima nego sa sinovima.

snajder2 jpg

E sada, kako uvjeriti sinove da nešto mogu od djedova naučiti kada im je prva briga da ih se zbrine u dom (smeh) ili da ih se uputi u povijest, zasluženu ili ne. To je tako u ljudskoj vrsti, ne znam da li je moguć prijenos. Ali kada ne bih u to ipak donekle vjerovao ne bih se bavio ovim čim se bavim i nemojte me sada hvatati u proturiječima.

Ako već ne može istorija, može li nas teatar nečemu naučiti?

- Naravno. Breht je u to vjerovao, mi pak vjerujemo u Brehta (smeh). Imate i u ovoj predstavi dosta raskidanja narativnog toka, korištenja nižih, mimetičkih oblika, baš za moj teatar je to bilo iznenađenje, to su sredstva kojima se nisam do sada služio upravo u želji da na ovo pitanje koje ste sada postavili sročim kakav takav odgovor. E sad, tu je i poetika Snježane Banović, s njom volim raditi zato što ona radi s piscem. Ne dira mi koncepte To je danas već čudo.

Živimo tjelesni teatar kao zadnju novost. Želju da se nešto dočara, neki svijet, tijelom, njegovim izlučevinama, radošću, invalidnošću, kako hoćete. Urban je, recimo, talentiran, "Neoplanta" po romanu mog dragog prijatelja Lasla Vegela je odlična. Za mene je to dokazano da je Urban talentiran ali ono što me čudi kao starijeg kolegu je da je pokazati golo tijelo neki naročiti avangardni potez ili znak slobode. U vrijeme Aristofana, prije 2.500 godina, imate strukturu koja je vrlo zadana, i odjedanput imate nevažne replike, radnja stane zato što je potpuno normalno u tom vrijemenu da u taj čas izađe na dionizijsku skenu potpuno gola frulašica. I agira svojim tijelom, ona nije uključena u radnju i dolazi samo da bi se pokazala i niko to nije smatrao avangardom.

Stanje u srpskim i hrvatskim teatrima jednako je loše?

- Ne znam, vjerujem vam na riječ. Ljudima je teže. Ono što je jučer bilo sigurno, što možda nije dobro - da neko uđe u ansambl i ostane cijeli život, danas više nije. Imate novu pojavu, u Zagrebu od 2005, da zapravo glumci i režiseri idu s onima koji im interpretiraju potrebe kod gazde. Imate novi tip ravnateljstva koji nema veze s umetnošću, niti menadžmentom, nego ko dobro stoji kod vlasti.

Spali smo na teatar sinekura?

- To su vam svi zagrebački teatri, kadar Milana Bandića, to je potpuni užas.Teatar bi morao poturiti zrcalo vremena. Aristofan je pokazao prstom na ratne profitere u sred rata Atene sa Spartom i onda je tužen. Protiv mene se vode procesi, ne znam hoću li biti takve sreće kao Aristofan jer je njega atenski sud oslobodio, u sred rata. Redatelji su od nekadašnjih reformatora, onih koji daju inicijalnu energiju, hajdemo reći "vođa", postali figure oportunizma.

Imamo vaš primer i Kokana Mladenovića koga proziva premijer; da li je fer očekivati od progonjenih glumaca i režisera da išta promene u društvu?

- To pitanje kada bi postavii Mladenoviću on bi rekao da će raditi gdje može i dalje. Nije pitanje Mladenovića, već uprava koje mu to neće dati. A glumci će šutjeti. Postoji neki lijek, koji je kvazi lijek, gdje ljudi naglo trguju. Imate ljude koji rade po region i to se da pratiti. Mora biti napravljeno u što kraćem roku, mora biti žestoko na oko, mora bit pokazano u cijeloj svojoj nevolji i režiser je nakon gospoda boga totalni autor. E, ja bih da nije.

Mladi Hrvati smatraju da NDH nije bila fašistička država, u Srbiji postoji slične zablude o bivšim režimima, kako to raconalizujete?

- Paralelno sa kotarijskom lagodom ide naravno i isključivanje cijelog niza tema, na pravi način. Daću vam primjer vlastite kože. Poslednje godine mandata prije proterivanja u ZKM-u radio sam komad po Jakovljeviću koji se zove "Dnevnik konclogora na Savi". On je tamo bio zatvoren, slučajno kao i moja majka pa sam ponešto o tome znao, i to se zove Peto evanđelje. Imali smo institut koji nema nijedan teatar, nažalost, zove se Razgovor s publikom. Bili su studenti žurnalistike. Nakon predstave ide razgovor i jedan student, dakle intelektualac, ustane se i kaže "gospodine Šnajder, mi smo o tome drugačije učili, mi nemamo od kuda…"

snajder1 jpg

Tu imate ustaše jedan na jedan, ovo što se sada pokazalo je sa desetogodišnjim pomakom. Istovremeno, jedan je momak snimao razgovor kamerom i u jarosti bacio slušalice i rekao "nemojte mi šizeti, svatko može vidjeti sve o tome u sveučilišnoj biblioteci". Točno, samo je do toga teško doći. Sve tamo piše, on je hteo reći "kada biste hteli vi biste se mogli obavijestiti". Šta je poenta - ta predstava je mojim protjerivanjem nestala sa repertoara. Kako će onda teatar nešto napraviti?

Da li je u pravu Muharem Bazdulj koji je na ovom mestu rekao da je rat u Jugoslaviji počeo u kulturi, a ne politici, i da li pomirenje ide u istom ključu?

- Sigurno. To se zvao politički teatar i pomirenje je moguće kada bi kultura bila poštena. Pomirenje o kom se govori je spekulativne vrste, ako mislite da je pomirenje to da pet ljudi izmenjuje svoje režije u regionu, onda je to trgovina.

Uskoro izlazi vaš roman “Doba mjedi”, kažite nam nešto o njemu?

- Ja sam nakon smrti oca počeo pisati roman. O tom vrlo važnom pitanju oca, koje je isto generacijsko. Ima strašnih 600 stranica ali to nije bitno jer to vam je ep. O činjenici da je moj otac 1943. dignut u njemačku vojsku, istovremeno kada je moja majka bila u logoru. Da su se oni sreli u to vrijeme morali bi se uzajamo, po pravilima etike partizanskih i reglemana vafen SS-a, likvidirati.

snajder jpg

To je ta priča koja ide kroz nas Evropljane, po sredini, mi smo svi u tome i loše je ako se antagonizam prenese generacijski, kao što se sada događa. Ali, u mom romanu se ne kaže da su njihove pozicije istovrsne, nego se kroz ceo roman borim za oca, nadam se da nije počinio zlo, nadam se jer ne znam. On se jasno diferencira čovjek kao objekt zbivanja, dok osoba koja svojom odlukom, kao moja majka, odlazi u Pokret. Pokušajmo biti subjekti, do toga stoji.

Ovo zvuči tako strašno pametno, ali u svakoj pojedinačnoj situaciji postoji odgovor na to. To nije nešto tajnovito. U njenom slučaju opreti se, riskirati život kao subjekt, a on je, međutim, kao objekt riskirao život, za krivu stvar. To je ono tragično. Bez želje da dijelim indulgenciju, oprost, moramo prihvatiti činjenicu da je nekih puta taj momenat odluke užasno tanak. Da se ljudi koji nisu posebno nekvalitetni, i koji posebno nisu zli, odjednom nađu na pogrešnoj strani, svojom odlukom. To treba ispitivati, kako da odluka bude kvalitetna i ljudska.

Za to nam služi umetnost, posebno pozorište?

- Ono bi moglo. Ali trenutno ne.

Igor Mihaljević     

                     

          

 

Možda te još zanima:

.

Blokada Filozofskog fakulteta se nastavlja, profesori ne žele da napuste zgradu

Blokada Filozofskog fakulteta u Novom Sadu se nastavlja, nakon neuspšenih pregovora sa policijom. U zgradi se osim predstavnika Studentskog parlamenta…

.

Filozofski fakultet u Novom Sadu obustavlja sve aktivnosti

Zbog potencijalnog ugrožavanja bezbednosti studenata, njihovog prava na obrazovanje i bezbednost zaposlenih, Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu obustavlja sve…

.

Niko ne sme da bude ugrožen zbog svog stava

“Nismo mogli da ćutimo. Došli smo ovde da pošaljemo jasnu poruku da montirani snimci, napadi na bilo koga od nas…

.

Bez rodne ravnopravnosti gubimo potencijal polovine društva

Stavovi, tvrdnje i dezinformacije koji se suprotstavljaju rodnoj ravnopravnosti, odnosno jednom rečju - antirodni narativi, u Srbiji su zastupljeni i…

.

Sajam zapošljavanja u Novom Sadu

Exiem sajam zapošljavanja će biti održan na Fakultetu tehničkih nauka u Novom Sadu, 2. i 3. aprila. Samo neke od…

.

Gen Z posmatra kako njihovi stariji otkrivaju internet i mimove

Ako pitate starije pripadnike Generacije Z, reći će da u početku beše Fejsbuk. Milenijalci će reći da je postojao i…

  • 17:00 Radio Grafiti
  • 18:00 Popodne na O radiju
  • 18:30 Album nedelje
  • 18:45 Lampica
  • 19:00 Popodne na O radiju

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo