Muzika / Festivali
Szigetarije #2
Iako sam u prošloj epizodi Szigetarija napomenuo da je Sziget sebi svojstven festival, zarad potencijalnih posetioca koji žele ostvariti veće festivalsko iskustvo, ipak je potrebno povući neke paralele...
Prvo što upada u oko je svakako pozitivno-vašarska atmosfera. Sadržaja ima svuda, pa tako i stanica sa hranom, toaletima, apotekama - ali i korisnih i beskorisnih džidžabidžarnica. Sve je to raštrkano kao pravi mali gradić, sa blokovima kampera između, zbog čega verujem da je upravo to ono što formira konstantni festivalski duh po kom je Sziget poznat. Ukoliko ste na zabačenoj bini ogladneli, ne morate pešačiti dugo, ali zato ne očekujte bog zna kakav kvalitet i gurmanluk.
Današnji fokus je uglavnom bio na šatorskoj bini A38, programski nekoj vrsti pandana onoga što bi na Exitu bio Fusion. Za razliku od juče, nije bilo toliko pakleno pa smo na lokaciju stigli tek delimično istopljeni. The Subways su uveliko počeli svirku i svaka nota je odisala beskompromisnom power trio svirkom, što je uz super zvuk činilo paket idealnim. Najpredanija publika koju sam video do sada pratila je svaki pokret i naredbu, pevala kao jedan i činila doživljaj još boljim. Nakon toga iskradamo se do obližnjeg Main-a, da proverimo šta radi Kasabian. Pružili su solidnu svirku, uz malo lošiji zvuk, ali na nivou sa njihovim dosadašnjim nastupima koje sam gledao.
Vraćam se na A38, zeljno isčekujući Jamie Woon, izvođača kojeg takođe pratim još pre njegovog mainstream proboja (ko se seća MySpace-a?). Specifičan spoj gitarskog fanka, elektronike i uk bass zvuka doveli su ovog momka pre par godina na svaku iole komercijalnu radio stanicu. Međutim od prvog takta, sve je zvučalo kao da je promašena tema za jedan festival. Uglavnom nove i nepoznate pesme, previše lagane i nepretenciozne. Činilo se kao da su se našli u nebranom grožđu. Daleko od toga da nisu dobro svirali - ali morao sam da se pomirim sa činjenicom da je ovakva svirka mogla da ima smisla jedino u malom, znojavom i napakovanom klubu.
Nakon razočarenja, pobegli smo u obližnji šumarak u jednu od mnogih chill tačaka gde smo sedeći u foteljama od trakorskih guma, a zatim i ležeći u nekoj okrugloj pečurkastoj instalaciji prikupljali snagu za dalje. Nismo ni bili svesni gužve koja se u međuvremenu stvorila tako da je bilo uzaludno vraćati se na The Gaslight Anthem, pa smo produžili direkt na Main, gde je veče zatvarao Aviicii. Kako sada objektivno iskomentarisati nastup čoveka čiji je svaki singl mega-hit? Možda nije my cup of tea, ali je pružio stravičan set za kraj, uz vrhunski light show, pirotehniku i sve što uz to ide.
Ne mogu a da ne osetim prevladavajuću opuštenu atmosferu, koju do sada nisam u ovoj meri osetio ni na jednom festivalu. Činjenica je da liberalna pravila i mogućnost izlaska/ulaska, unos hrane i bezalkoholnog pića, nisu za svaki festival, i da će još puno trebati da domaća publika bude spremna na tako nešto. Stiče se utisak da se organizacija brižljivo stara o svakom posetiocu i to ume da imponuje. Naravno i pored bogatog muzičkog programa, tu je nebrojeno kulturno i društveno angažovanih sadržaja, no o tome sledeći put...
Do tad,
Filip Vlatković