Kultura / Film
Kad tišina postane preteška
Ko bi rekao da ćemo jednog dana svedočiti tome kako je dovoljno naći venserijskog dizajnera zvuka i nadprosečno talentovanog glumca, da bi se napravio dobar film? Ovo retoričko pitanje uprošćen je opis načina na koji je nastao film "Zvuk metala" Dariusa Mardera, jedan od ovogodišnjih kandidata za Oskara. Naravno da nisu dovoljna njih dvojica, ali u ovom filmu oni su svetlosnim godinama iznad svega ostalog.
Ruben Stone (Riz Ahmed) gubi sluh i njegov život ne bi bio ni izbliza tako razbucan tom činjenicom, da se ne radi o bivšem ovisniku i čoveku koji je samodestrukciju doveo do nivoa umetnosti. Zajedno sa svojom devojkom Lu (Olivia Kuk), Ruben predvodi metal bend "Blackgammon". Kombijem putuju na svirke i sav im je život na tom putu, kao da ništa drugo i ne postoji. No, Ruben naglo gubi sluh.
Odlazi kod audiologa koji mu saopštava da oštećenje sluha neće ostati na trenutnom stanju i da će se pogoršati. Njegova devojka je zabrinuta, jer se Ruben još uvek muči sa trezvenošću i svaki bi ga problem mogao baciti nazad u jamu bez dna. Ona ga nagovara da se priključi zajednici u kojoj će učiti kako da živi kao gluva osoba i iz svega toga pokuša da izvuče najbolje.
No, to nije lagan zadatak. Iznenadni šok izazvan gluvoćom, Rubena zaista gura ka ivici. Dok žudi da ponovo začuje bilo kakav zvuk, on se smrtno boji tišine, jedinog stanja koje mu preporučuje njegov nekadašnji sponzor sa rehabilitacije Džo (Pol Raci). Tu kreće Rubenova divlja borba sa novim identitetom, koju mu je nametnuo invaliditet.
Najfascinantnija stvar u ovom filmu je, kao što rekosmo na početku, zvuk. Grupa inženjera zvuka okupila se i stvorila mrežu zvukova, oslanjajući se na mentalna stanja glavnog junaka opisana u scenariju za film. Kada Ruben prvi put oseti slabljenje zvuka, on u filmu postaje malo prigušen, da bi se na mahove vraćao u normalu i to se ponavlja tokom filma. Ovo čini zadivljujuće zvučno iskustvo za publiku, uranjajući je u Rubenovo putovanje na način koji sami vizuelni prikazi nisu mogli da postignu. Kada pređemo u drugu polovinu filma, zvuk se ponovo okreće, ovaj put postaje sve iskrivljeniji.
Neko je, radeći na tom filmu, odlučio da maltretira publiku na mahove, tako što joj ne dozvoljava da razume i čuje šta se zaista događa. I napravio je pun pogodak. U ovom filmu mi smo nagluvi i gluvi zajedno sa Rubenom, to iskustvo nam nameće komadić nagoveštaja kako bi gubitak sluha na nas uticao i ukus svega toga mnogo je gorak.
Kada se tako genijalno baratanje zvukom upetlja sa vanserijskim prikazom Rubena od strane Riza Ahmeda, doživljaj je kompletan. Njegov talenat, pre ili kasnije, dovešće ga do najprestižnijih nagrada, pa i Oskara. I biće zaista greh, što tu nagradu nije osvojio ovim, danas tako važnim i vrednim filmom.
Petar Klaić