...
TRENUTNO12:00 - 12:30Pre podne na O radiju

Društvo / Intervju

Gorica Regodić: Najlepše je kada podstakneš ljude na razmišljanje

07.01.2019.

Isidora u filmu i mjuziklu "Pored mene", Žika u televizijskoj seriji "Urgentni centar", Vanda u predstavi "Venera u krznu"... Kaže da je u 2018. počela da živi samo od svoje profesije i da uz nju i putuje i uči o novim kulturama i ostvaruje svoje snove.

.

Foto: Nemanja Miščević

Šta ti je bio najveći izazov kada si završila akademiju?

Najveći izazov mi je bio kako početi život bez predavanja, kako se prilagoditi na svakodnevicu i kako zaraditi za život, od čega živeti.

Kako si se snašla u tome?

Svašta sam radila. Žongliram sa vatrom pa sam radila takve performanse, radila sam po kafićima kao konobar i šanker, a kada bi se dogodilo da dobijem neku ulogu, to sam radila paralelno uz druge poslove, dok u jednom momentu nisam odlučila da prestanem da radim sve što nema veze s mojim poslom, da se posvetim tome i da se nadam najboljem. Sad mogu da kažem da već godinu dana živim samo od svog posla.

 Ceo razgovor sa Goricom možete poslušati u plejeru.

Da li misliš da smo zaštićeni od realnosti dok smo studenti i da ne znamo šta nas čeka kada završimo fakultet?

To zavisi od dosta faktora. Ako upišeš državni fakultet i ako si na teretu države, mislim da si zaštićen. Naravno, i tad može biti problem tvoj socijalni status ili status tvoje porodice, pa je pitanje da li imaš od čega da živiš za to vreme. Ja sam završila privatni fakultet i moram da kažem da one priče koje kruže, da to upisuju bogati ljudi, apsolutno nisu tačne. U mojoj klasi smo uglavnom svi radili, jer smo morali nekako da se izdržavamo, a fakultet je bio skup. Verovatno je naša želja za tim poslom i našom strukom bila mnogo jača.

Da li si želela baš ulogu Isidore u filmu "Pored mene" ili si možda priželjkivala da tumačiš neki drugi lik?

Razvoj scenarija i ideje o snimanju tog filma je prilično dugačka priča. Mi smo počeli to da radimo kao diplomci na fakultetu, sa asistentom Stevanom Filipovićem i profesorkom Mirom Karanović. Počela je priča o tome kojih likova se sećamo iz srednjih škola, koji su nam likovi bili upečatljivi i kakvi smo mi bili u srednjoj školi. Pominjali smo neke događaje i razgovarali o svemu tome da bismo shvatili šta bi bilo interesantno prikazati i koji su najveći problemi tinejdžera. Ujedno smo hteli da pokažemo i statusne razlike.

goricaa jpgFoto: Nebojša Babić

Često nam kažu da su likovi malo karikirani, ali to je bilo namerno, baš zbog toga da bismo jasno označili ko kakav problem ima i ko kojem društvu pripada. U srednjoj školi se najviše vidi razlika među decom, u smislu zrelosti, finansijskog statusa, u tome ko je manje a ko više srećan ko razmišlja o fizičkom izgledu, ko o mentalnom zdravlju i životu. Donosili smo i naše priče i priče koje smo čitali na internetu i raznim blogovima i od toga smo sastavljali likove. Ja nisam znala da li ću igrati Isidoru sve do nekoliko meseci pred početak snimanja. Postojala je opcija da igram hipsterku umesto gotičarke. Nisam ja bila mnogo drugačija od Isidore u srednjoj školi, uz nju sam se podsetila sebe iz tog perioda.  

Snimate nastavak "Pored nas", koji je najavljen kao intenzivniji i ekstremniji. Da li se u tom surovom rijalitiju vide tragovi srednjoškolskih trauma?

Kraj filma "Pored mene" je ostao otvoren sa razlogom. Pitanje koje smo mi hteli da postavimo publici je da li se išta menja posle takvih događaja u tom periodu života. Na osnovu toga, hteli smo da vidimo kako bi to bilo kad bi se za deset godina ti ljudi našli, kao i da vidimo kako bismo mogli da stvorimo neke druge uslove koji bi bili takođe eksperimentalni. Ne smem mnogo da odajem, videćete kada snimimo film.

Učestvovala si u stvaranju filma "Rijaliti u invalidskim kolicima". Koliko je njegova poruka imala odjeka? Jesu li neke ustanove barem malo prilagodile svoju infrastrukturu osobama sa invaliditetom?

Mi nismo imali neke velike planove s tim, samo smo hteli da skrenemo pažnju na taj problem. Mislim da je poenta umetnosti da skreće pažnju na neke probleme društva i nadam se da smo to i uradili. Dobijali smo tad snimke, poruke i fotografije ljudi koji su sami preuzeli pravdu u svoje ruke i počeli da prave pristup za zgrade za svoje komšije. Najlepša stvar koja može da se dogodi jeste da skreneš pažnju na neki problem i da se taj problem reši, bar na jednom mestu. Kreneš od najmanjeg, pa polako. Ako se negde dalje dogura, fantastično, a ako ne, bar je neko doživeo neku promenu na bolje. Neka je to i jedan čovek u zgradi.

Koja je pozorišna uloga na tebe ostavila najjači utisak? Koja ti je bila najupečatljivija?

Moja omiljena predstava u kojoj igram je "Ujedinjenje ili smrt" ili Podgorička skupština 1918. jer smo radili dokumentarnu predstavu po originalnom tekstu, odnosno, transkriptu sa skupštine. Sad je postala opet aktuelna zbog političke situacije, na šta nismo računali kad smo je pravili. Interesantna je tema i nadam se da će biti prilike da je vidi još publike, čisto da vidimo da li postoji neki pomak u politici i u tom segmentu društva u Srbiji. Kad vidiš skupštinu 1918. i prenos današnje skupštine na televiziji, shvatiš da nema nekih bitnijih razlika. Mislim da to dovoljno govori samo za sebe. To mi je najdraža predstava jer smo pokazali nešto što je činjenica i ljudi mogu sami da uvide da li je to tako. To je najlepše, kada podstakneš ljude na razmišljanje.

Radiš na jednom televizijskom projektu u inostranstvu. O čemu je reč?

U pitanju je arapska serija koja je snimana u Libanu, prevod je "Infiltracija". To je koprodukcija, igra dosta naših i sirijskih i libanskih glumaca. Reditelj je iz Jordana, direktor fotografije je iz Australije. Interesantan je projekat, mada ne znam kad će izaći. Rađen je za saudijsku televiziju, snimili smo prvu sezonu. Ja igram Ivanu, šefa kriminalističke službe Republike Srbije. Jedva čekam da vidim kako je to ispalo, saradnja je bila divna, ljudi su fantastični. Liban je prelepa država koja je bila pogođena ratom, što može da se vidi i dalje. Nešto što mnogi ljudi ne znaju jeste da je Biblos jedan od najstarijih gradova pod zaštitom UNESCO, čak najstariji na planeti. Star je više od osam hiljada godina i tada je bio grad, a ne selo. Postoje tragovi koji dokazuju da je to bilo ozbiljno naselje. Nikad nisam mislila da ću uspeti sa svojim poslom da negde putujem i da radim. To je najlepše što može da ti se dogodi – da radiš posao koji voliš i da možeš da ga radiš svuda.

gorica jpgFoto: Nemanja Miščević

Film ili pozorište?

Oba! Hoću sve! (smeh) Drugačiji je tip glume. Mi na našim fakultetima u Srbiji nemamo glumu pred kamerama i mislim da je to veliki nedostatak i da bi moglo nešto da se uradi po tom pitanju, da se to promeni. Mi smo nekada bili država sa veoma jakom kinematografijom, imali smo odlične reditelje, Crni talas. Neke stvari kojih se mlađe generacije ne sećaju ili ni ne znaju, jer im niko nije pominjao. Šteta je da se ne zna, tako da apelujem na mlade ljude da istražuju malo o filmu i o Jugoslaviji i Srbiji i tome kako je to sve nekada izgledalo, da se ne zadovoljavaju mediokritetskim programom.

Kakve bi uloge volela da igraš?

Razne. Svima nama su na fakultetu govorili da glumac treba da može da igra sve, ali da to nije uvek izvodljivo i najčešće nije slučaj da ćeš dobijati raznovrsne uloge. Ja bih volela da dobijam karakterne uloge i da istražujem, da imam čime da se bavim, da istražujem dublje i dalje i da predstavljam ljude onakvim kakvi jesu. To je čar tog posla ustvari – predstavljati različite ljude. Nijedan čovek nije običan i u tome je lepota. Svako treba da čuva ono po čemu je poseban. Nadam se da ću dobijati da igram što veći opseg različitih ljudi u različitim situacijama.

Šta si naučila u 2018. godini?

Ovo će da zvuči kao kliše, ali naučila sam da snovi mogu da se ostvare. Naučila sam da je sreća jako bitna, i rad i talenat, ali i sreća. Mislim da nekako to sve ide zajedno. Ne znam koliko ko veruje u karmu, ali ako se trudiš, onda ti se i vrati. Naučila sam da se ne treba nervirati oko nekih stvari koje ne možeš da promeniš, ali možeš da im pristupiš tako da napraviš neku razliku, jer i najmanja razlika se računa.

Šta želiš sebi i drugima u Novoj godini?

Pre svega sreću, jer kad imaš sreću, imaš i zdravlje i ljubav. Sve to ide zajedno. Poželela bih ljudima da istražuju i da se bave sobom, da uče nove jezike, da čitaju neke interesantne knjige, da rade na sebi i to će im se isplatiti. Ako ne u materijalnom smislu, definitivno hoće u duhovnom, a to je i bitnije od materijalnog. Da, moramo da živimo od nečega, ali sve to dođe na svoje. Treba da uložiš u sebe da bi u nekom momentu to bilo nagrađeno. 

 

 

Jovana Golubović 

Možda te još zanima:

.

Nit Za Bit: Stevan Filipović, reditelj

Mislim da je pitanje kako mladi percipiraju slobodu i odgovornost dosta individualna. Ono što je možda problematično je to što…

.

SFF: Film "Mustang" najbolji igrani film

Svečanom dodelom nagrada u Narodnom pozorištu u Sarajevu zatvoren je 21. Sarajevo Film Festival. Nagradu za najbolji igrani film pripala…

.

Sarajevo grad otvorenog srca i filma

Nakon "Šejtanovog ratnika" i "Šišanja", mladi beogradski reditelj Stevan Filipović, ponovo se uhvatio u koštac sa aktuelnim problemima mladih koje prikazuje…

.

Konkurs za program #Zeleneideje

Trag fondacija je otvorila konkurs programa Foruma za zelene ideje, a namenjen je udruženim građanima koji žele da primenjuju uspešne poslovne…

.

Trening za vršnjačke edukatore u oblasti medijske pismenosti

Bečejsko udruženje mladih je raspisalo javni poziv za učešće na treningu “Mladi u nadzoru informacija” koji će biti održan od…

.

Prava umetnost će uvek dodirnuti mladog čoveka

Profesor filozofije u novosadskoj elitnoj gimnaziji "Jovan Jovanovič Zmaj" Aleksandar Turukalo, uz svoje profesionalno usmerenje već dugi niz godina na vrhunskom…

  • 10:45 Prava stvar
  • 11:00 Šta se kuva?
  • 12:00 Pre podne na O radiju
  • 12:30 Album nedelje
  • 12:45 Lampica

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo