...
TRENUTNO21:00 - 00:00Music Mix by Bea

Društvo / Intervju

Fimska produkcija je onakva kakva je i država

13.10.2019.

Filmski festival Cinema City pokrenuo je Miloš Ignjatović sada već davne 2007. godine i zajedno sa svojim timom ljudi stigao do ukupno deset izdanja ovog festivala. Nakon toga usledila je dvogodišnja pauza, a sada je pred nama novo izdanje festivala Cinema City, pod nazivom "Cinema Now". Festival će ove godine biti u malo drugačjem formatu u odnosu na prethodne godine i biće održan u Kulturnoj stanici Svilara, 26. i 27. oktobra. Dobri, kvalitetni filmovi koje publika nema prilike često da gleda, vraćaju se pred Novosađane. 

.

"Mi smo pre dve godine održali deseti Cinema City. Kada smo ga pokrenuli, nismo bili svesni da će festival uopšte toliko preživeti. Godišnje smo prikazivali oko 150 filmova, što znači da smo novosadskoj publici u ovkiru festivala prikazali više od 1.500 filmova. Tokom vremena menjali smo lokacije, publika nas je pratila, ali smo nakon deset godina shvatili da više ne možemo da održimo taj format jer je on, protsto, bio preskup.

Dobijali smo mnogo mejlova i poruka sa pitanjem kada ćemo ponovo praviti Cinema City. U ovom momentu ne možemo da uradimo festival u formatu koji je nekada bio, u trajanju od devet dana, ali enegrija koju smo ostvarili, pogotovo one dve godine kada smo festival organizovali u Kinskoj četvrti, svakako je tu i pokušaćemo sa jednim održivijim formatom koji će imati sve elemente festivala, a koji će ipak biti malo drugačiji i nosiće naziv Cinema Now", ispričao nam je Miloš na početku razgovora za Oradio.

Šta je zapravo Cinema Now?

Sam naziv je inspirisan kampanjom koju smo radili pre desetak godina, a koja je imala za cilj da prepozna nove filmske stvaraoce u Srbiji. Sada, nakon tih desetak godina, ti mladi ljudi su ostvareni filmski stvaraoci i čine okosnicu savremenog srpskog filma, ali i regionalnog, tako da smo koncepcijski ostali verni ideji da se bavimo mladim autorima. Prvi izbor lokacije bila je Kineska četvrt, ali zbog renoviranja nije bilo moguće da tamo održimo festival ove godine. Sve će se održavati na istom mest, u Kulturnoj stanici Svilara, jednom sjajnom prostoru nekadašnje fabrike svile koji je izgubio svoju proizvodnu namenu. Danas je to novi kulturni centar, a neodoljivo podseća na esetitku Kinske četvrti. Cinema Now nije Cinema City u svom punom volumenu, ali po svemu ostalom to je svakako novo izdanje Cinema City festivala.

Konceputalno, Cinema City se kretao od festivala sa puno selekcija sve do momenta kada je kompletno bio posvećen mladim autorima, ali je uvek sa velikom pažnjom pratio dešavanja na domaćoj filmskoj sceni. Kakav će biti ovogodišnji festival u konceptualnom smislu?

Selektorski rad je generalno nešto što najduže traje. Ljudi koji selektuju filmove moraju biti kompletno posvećeni filmskoj produkciji. Neke filmove čekamo po par godina, jer je i sam proces nastanka filma jako dug. U Americi je to i manje od godinu dana, međutim, u nekim internacionalnim okvirima, u Evropi, filmovi se prave po pet i više godina, dug je put do realizacije i finalizacije jednog filma. Iz tog razloga mi neke filmove mapiramo još pre nego što oni budu gotovi i spremni. Imamo selektorski tim koji putuje po festivalima, svake godine smo prisutni na najznačajnijim festivalima, poput Kanskog, Venecijanskog i Berlinskog festivala. Skoro svaka regija ima svoj festival, tu su i festivali u Bilbau i Karlovim Varima, ima ih zaista mnogo. Neki od njih su premijerni festivali, gde se prvi put mogu videti neki filmovi, a postoji i veliki broj repriznih festivala koji biraju najbolja ostvarenja, pa su takvi festivali često za publiku zanimljiviji.

Mi pripadamo ovoj drugoj grupi, čekamo da se dogode sve premijere, ne možemo da postignemo tu vrstu ekskluzivnosti jer su za tako nešto potrebni totalno drugi budžeti. Zbog toga možemo da biramo ono što je najbolje i često naša publika dobije najbolje od najboljeg. Konkretno za ovu godinu, za razliku od prethodnih izdanja festivala gde smo imali veliki broj filmova i bili smo u kategoriji festivala srednje veličine, koncentrisali smo se na zemlje regiona. Nekada smo imali selekciju Fresh Danube films koja pomalo podseća na selekciju na Sarajevo film festivalu, koji je svakako najznačajnijij filmski festival regiona, pa i šire. Oni imaju selekciju balkanskog filma gde se sreću istok i zapad, a mi takođe imamo veliki uticaj zemalja koje nas okružuju ili koje imaju uticaj na nas, poput Nemačke, Austrije, Mađarske ili s druge strane, Turske. Naša selekcija nosila je upravo tu emociju, pa je bilo najlogičnije da se pozabavimo domaćom producijom, ali i regionalnom. Odlučili smo da tu bude i mađarskih, grčkih, slovenačkih, hrvatskih, uz naravno, domaće filmove.

milosc jpg

Na koji film sa ovogodišnjeg festivala bi posebno skrenuo pažnju publici?

Mi smo još uvek u procesu objavljivanja programa, u ovom momentu nije sve još uvek najavljeno. Moj lični izbor je film, koji je publika već mogla da vidi, "Teret" Ognjena Glavonjića. U pitanju je malo ozbiljnija tema koja je kod nas naišla na brojne kontroverze. Film se bavi škakljivom temom, u pitanju je Srbija 1999. godine. Ognjen je inače odlučio da se bavi filmom upravo na Cinema City festivalu, gde je sa svojim prvim kratkim filmom svojevremeno dobio nagradu u ovkiru selekcije "Up to 10.000 bucks". Nedavno smo pričali o tome i on kaže da je to bio presudni momenat da sebe shvati ozbiljno kao budućeg fimskog stvaroca. U međuvremenu je napravio jedan takođe ozbiljan film, pod nazivom "Dubina dva", koji je takođe bio kod nas na festivalu pre par godina. Pored prikazivanja u Kanu, što je svakako velika čast za svakog ko se bavi filmom, on je doživeo i distribuciju po Americi, što je krajnje neobično za film koji dolazi iz Srbije, jer je američko tržište prezasićeno ponudom komercijalnih filmova iz celog sveta.

Postoji ipak mreža nezavisih bioskopa po Americi koja je ogromno tržište i oni su otvoreni ka arthouse filmovima, a upravo je ovaj film imao svoju distibuciju tamo. Po mom skromnom mišljenju to bi bio najbolji srpski kaditat za Oskara, sa realnim šansama da uđe u najuži izbor. Što se ostalog programa tiče, sve informacije redovno objavljujemo na našem sajtu kao i na facebook stranici, gde na dnevnoj bazi objavljujemo filmove sa njihom trejlerima, linkovima... Mislim da je to najbolji put da se publika informiše, mnogo bolje nego bilo kakva preporuka i da se na taj način otkrije neki dobar film.

Uvek je Cinema City imao jaku vezu sa muzikom. Bilo da su u pitanju bili muzički filmovi iz selekcije "Planet rock" ili koncerti koji su održavani u sklopu festivala. Kako je došlo do te kombinacije?

To je svakako bila karakteristika još od prvog festivala, pa ćemo sa tom kombinacijom i nastaviti. Deo razloga može se naći u mom prethodnom iskustvu, bio sam deo Exita od njegovog osnivanja pa narednih 12 godina i meni su koncerti definitvno u DNK. Primetili smo i da publika jako dobro reaguje na koncerte. Mi realno nemamo razvijenu kulturu umetničkog filma, ili ga nema ili je u okviru KCNS, gde je program solidan, ali publike nema. Ne rade dovoljno agilno na promociji svog programa, pa je logično da nema ni posetilaca u većem broju. Došli smo do zaključka da, ako kombinujemo umetničke izraze, konkretno muziku i film, ali i generalno vizuelne umetnosti, to daje dobre rezultate. Neko će doći da vidi Repetitor koji ove godine svira, a možda ta publika nema pojma o filmovima. Međutim, ako to vidi zajedno na jednom mestu možda se odluči da pogleda neki film. Isto se dešava i u drugom smeru. Filmska publika jednostavno želi da ostane. Dešava se da nakon filma koji ima veliki emotivni naboj publika ne želi odmah da ide kući, žele da popiju još po jedno piće i ostanu na muzičkom programu. Tu se mešaju dve publike i nastaje neka nova koju ja u svojoj glavi definišem kao Cinema City publiku.

Ove godine, uz već pomenuti Repetitor publika će moći da uživa u svirci benda E-play ali i jednog mađarskog benda, Fran Palermo koji nam stiže iz Budimpešte. Iako sam bio skeptičan prema mađarskom bendu, jer ne znam ništa o njihovoj savremenoj muzici i sceni, oni su me oduševili na festivalu "Devet" u Beogradu. Zvuče kao da su upravo stigli iz Mačestera ili Londona, sjajno sviraju i predviđam im odličnu evropsku karijeru. Zanimljivo je da mi realno jako malo ili gotovo ništa ne znamo o, na primer, mađarskoj sceni, a ona je itekako jaka i zanimljiva. O tome malo znaju i Mađari koji koji su rođeni u Srbiji i kojima jezik ne predstavlja barijeru. Sve ovo je i deo projketa "K3CI" koji mi razvijamo više od godinu dana sa našim partnerima iz Mađarske i Srbije, sa ciljem da promovišemo savremenu mađarsku kulturu u Srbiji, ali i srpsku kulturu u Mađarskoj.

milose jpg

Kakva je današnja, moderna domaća filmska produkcija?

Domaća fimska produkcija je onakva kakva je i država. To je na, žalost ili na sreću, sudbina, pogotovo manjih evropskih zemalja i kinematografija. Na to kakve filmove imamo utiče kulturna politika. Zašto? Kinemaotgrafije velikih zemalja, poput Nemačke, Francuske i naravno Amerike imaju svoje tržište, odnosno veliki broj ljudi može da ode i pogleda film, kupe kartu i podrže taj projekat. Na žalost, u malim zemljama kao što je Srbija to tržište je veoma suženo. Nemamo jezičku barijeru sa Hrvatskom, Crnom Gorom i Bosnom, ali se naši filmovi tamo gledaju retko. Jednostavno, naši filmovi nemaju distribuciju, a to se događa i obrnuto. Filmovi su tada primorani da se finansiraju kroz konkurse i sve to utiče na njih. Imali smo dosta nestabilnu kulturnu politiku u jednom periodu i praktično je bilo ukinuto finansiranje domaćih filmova, osim nekolicine miljenika onih koji o sredstvima odlučuju. To je dovelo do manjeg broja projekata i veliki deo dobrih projekata ostao je zakopan u produkcijskom limbu.

S druge strane, postoji velika otpornost filmskih radnika na nepovoljne uslove i to kroz koprodukcije sa drugim zemljama, kroz apliciranje za razne evropske fondove. Nekoliko producenstkih kuća to zaista dobro radi, na primer "Baš Čelik" koji je imao nekoliko filmova na našem festivalu. "Sense" produkcija takođe odlično radi, imaju tri filma u razvoju i očekuje se da će u naredne tri godine svake godine izbacivati po jedan film. Raša Andrić se vraća i to je velika vest za ljubitelje filma. Za naredne godine predviđam dobre filmove. Na žalost, ove i par prethodnih godina sve je svedeno samo na nekoliko naslova. Veliki je upliv komercijalnog filma, koji ipak pokušava da kroz bioskope vrati deo uloženog novca, ali njima uglavnom nedostaje umetnički kvalitet. Jako puno zavisi od države. Filmski centar Srbije, koji je krovna organizacija osnovana od strane države da brine o fimu, ima nekoliko dobrih godina. Sve su to cilklusi i to što su oni radili dobre prethodne tri godine to će tek u narednom periodu dovesti do toga da imamo kvalitetne filmove. Iskustvo je pokazalo da se u Srbiji proizvede deset do 15 novih filmova. Od toga trećina je negledljiva, trećina je onako, a desi se da trećina bude dobra i od toga jedan bude odličan.

Uvek se pojavi pitanje finansija kao glavni problem. Koliko to utiče na Ciname City i kako planiraš da rešavaš te probleme u budućnosti?

Finansije su verovatno i najvažnije kada je ovaj festival u pitanju. Filmski festivali ovog tipa nigde u svetu ne postoje kao tržišni proizvodi. Na primer, Berlinski filmski festival, poznat je po tome da prodaje najveći broj ulaznica na svetu, dok se recimo u Kanu uopšte ne prodaju ulaznice, ne mogu se kupiti i namenjene su isključivo profesionalcima. Berlinski festival od svih prodatih ulaznica pokriva samo osam odsto svog budžeta. Ostalo je pokriveno od sponzorstava, nekih 20 procenata, a sve ostalo su fondovi. Svi festivali u svetu su oslonjeni na lokalne samouprave, na gradove ili u našem slučaju i na region, pokrajinu ili državu. Mi od osnivanja zaista imamo veliku podršku evropskih fondova, a kada je postojalo strateško opredeljenje države i grada da takav festival treba da postoji, imali smo i velike formate festivala Cinema City. Šta se desilo sa strategijom i kako je moguće da jedan Novi Sad, koji će biti Evropska prestonica kulture, ne prepoznaje koliko je bitan segment umetničkog filma i koliko je bitan projekat Cinema City, jednostavno ne znam. To čak nije pitanje za mene. Lično mislim da sam uradio i više nego što je trebalo ili što sam mogao, da objasnim sve aspekte projekta.

Potrebno je strateško planiranje u svakom pogledu, pa i u finansijskom. Pričao sam sa kolegom koji je direktor Hamburg film festivala i zamolio ga da pogleda i prokomentariše naš rad. Rekao mi je da mi to super radimo, skoro isto kao oni, ali je ogromna razlika u tome što on tačno zna sa koliko će novca moći da raspolaže u naredne dve godine. On može da planira troškove, staf, broj filmova, broj projekcionih sala, da razmišlja o ekskluzivnim gostima ili, ako bude teška godina i manje sredstava, jer se i to kod njih dešava, onda zbijaju redove i smanjuju troškove. Kod nas je apsurdno da konkurs za dodelu sredstava izađe u aprilu, a treba da se prijavi događaj koji se desio u januaru. Ja se divim našim kolegama sa Festivala uličnih svirača koji opstaju i uspevaju da rade festival u celoj priči finansijske neizvesnosti. Lično sam dosta često rizikovao privatna sredstva da bi festival preživeo. Onda se dođe do granice kada moraš da staneš i razmisliš. Upravo zato smo odlučili da je ovogodišnji format takav, a mislim i da je održiv. Imaćemo dva dana, nećemo naplaćivati ulaznice, imamo sreću da radimo projekat prekogranične saradnje, imamo i malu pomoć grada koja je daleko od onoga što je nama potrebno, ali verujem da možemo da "zavrtimo" i da taj format bude održiv.

milosb jpg

S obzirom na to da će festival biti održan u KS Svilara, kakva je saradnja sa Fondacijom 2021 i kakva bi ona mogla ili morala da bude?

Da si me ovo pitao pre tri meseca, rekao bih ti da saradnja uopšte ne postoji. Nadao sam se da će do saradnje doći, lično me taj projekat zanima, na samo Novi Sad kao prestonica, već generalno. Poslednjih 20 godina putujem po Evropi i posećujem gradove koji jesu evropske prestonice kulture i vidim kakva je to šansa. Imao sam priliku da boravim u Marseju, koji je inače grad kriminala, sa najlošijom reputacijom u Francuskoj, a upravo kroz projakt EPK oni su promenili grad i to postaje zanimljiva turistička destinacija. Mi kao Cinema City bili smo potpuno marginalizovani, a siguran sam da smo relevantni. Za sada smo imali jedan sastanak i ovo je nešto prvo na čemu ćemo sarađivati. Mi smo otvoreni za saradnju, ali ne možemo sami. Prosto, Fondacija mora da diktira šta će se raditi i šta je potrebno ovog gradu. Kao organizacija imamo ozbiljan tim i odlične reference. Jako bih voleo da možemo da uradimo Cinema City u onom formatu koji smo imali pre par godina. Ako se samo malo podsetimo da smo mi imali više od 70.000 ljudi i to u momentu kada u Novom Sadu nije radio ni jedan bioskop. To su bili posetioci koji nisu zalutali, nego su sa namerom došli da pogledaju umetnčki film. Lično navijam za projekat EPK i voleo bih kada bismo mogli da doprinesemo više. Od njih zavisi da li ćemo šansu dobiti, a od nas da tu šansu opravdamo.

Idejni si tvorac festivala Cinema City, ali i deo najužeg organizacionog tima Exita od njegovih početaka. Kako danas gledaš na vreme kada je nastajao Exit?

Verujem da ova mlađa publika koja danas odlazi na Exit, nema pojma da je tu postojala neka druga generacija koja je sve to pokrenula. Mnogi moji prijatelji me i danas u imeniku imaju upisanog kao Miloš Exit, s obzirom na to da sam tu bukvalno bio od samog njegovog nastanka. Tačnije, od pokretanja Exita, kasnije smo to brendirali kao nulti Exit i narednih 12 godina na Tvrđavi. To su festivali koji su definisali ono što i danas prepoznajemo, a brojne nagrade koje se i danas ponavljaju su po prvi put dobijene tih godina. Na primer, nagrada za najbolji evropski festival koja je, ako se ne varam, bila 2007. godine. To su za mene sjajne godine, kada su neki klinački snovi pretvoreni u stvarnost, a čak su i sami sebe prevazišli. Hteli smo da napravimo festival koji će, kako mu i samo ime kaže, napraviti izlaz iz situacije devedesetih. Mladim ljudima danas je teško i da pretpostave kako je to izgledalo. Država je bila potpuno zatvorena, bez mogućnosti putovanja, uz jako, jako tešku ekonomsku situaciju. Nasmejem se kad neko kaže da je isto sada i devedesetih. Stvarno nije isto i baš je drugačije. Ne kažem da je sada fenomenalno, ali postoji ogromna razlika.

Naša generacija je jednostavno u to vreme mogla samo da napravi nešto za sebe. Od 2001. godine Exit je potpuno promenio muzičku scenu kod nas i u regiji, da narednih deset godina niko nije ni pokušavao da radi nešto slično. Kad kažem niko, to znači da nijedna zemlja u okruženju to nije imala. I mi smo bili klinci koji su bili spremni da uče. Dvadeset godina kasnije, imamo situaciju da je Novi Sad prepoznat na evropskoj i svetskoj mapi kao grad festivala. Izuzetno sam ponosan na te godine, nisam više deo organizacije, otišao sam nekim drugim putem. To je posao za mlade ili za one koji se osećaju mladim. Jako je teško pomiriti taj posao sa porodicom, u mom slučaju je to bilo nemoguće, jer zahteva stravično odricanje. Ljudi koji se ne bave ovim poslom često su me pitali šta radim cele godine. Činjenica je da se veliki festival sprema aktivno punih godinu dana. To se sve pomera, pa je tako većina velikih festivala već objavila program za seldeću godinu. Da biste došli u tu poziciju mora pre toga mnogo da se radi.

milosd jpg

Kako danas vidiš Exit?

Vidim ga kao nešto što je i dalje jako važno za grad, ali na moju veliku žalost, vidim da se Exit mnogo komercijalizovao. Svako ko je i ranije odlazio i posećivao festival može to da vidi na prvi pogled. Najjednostvanije je to uraditi ako uzmete program 2009. i uporedite ga sa programom 2019. godine. Nije tu pitanje aktuelnosti muzike, generacijski ukus, nego je pitanje kredibiliteta. Pitanje je da li pravite program koji je ogledalo aktuelne radijske scene koja gaji mejnstrim ili pokušavate da budete relevantni na nekom malo širem planu. Mi smo upravo radili ovo drugo. Pokušavali smo da dovedemo bendove koji nikad nisu bili u Srbiji, a koji je trebalo da budu ovde, po našem mišljenju. Ti koncerti su po pravilu doživljavali neverovatan uspeh, kao Billy Idol, na primer. S druge strane smo pokušavali da dovedemo savremene, akutelne bendove, koji su bili bendovi trenutka kao Franz Ferdinand ili White Stripes, a koji su svakako kasnije napravili velike karijere. Upravo ta kombinacija dovodila je do spektakularnih programa. Sada je drugačije, svodi se na jedan zaista dobar bend, The Cure na primer, dok, po mom mišljenju, ostatak programa nije na dovoljno visokom nivou. Gađa neku drugačiju, mejnstrim publiku, što je isto legitimno samo što nije u skladu sa originalnom misijom Exita. Bez obzira na sve, to je i dalje događaj koji je najznačajniji na ovim prostorima i mislim da treba da ga posećuju, pogotvo mladi ljudi.

A ako pričamo o Cinema City festivalu, kako vidiš njegovu budućnost?

Cinema City prvenstveno ima budućnost kao organizacija. U svakom trenutku imamo nekoliko projekata koji su aktuelni i mi smo prepoznali tri pravca. Jedan je organizacija festivala i događaja. Drugi, koji nam postaje sve značajniji je edukacjia profesionalaca, filmskih i festivalskih, pre svega menadžera i producenata, onih koji su to danas, ali i onih koji bi želeli to da postanu. A treći je njihovo povezivanje u zemlji i regionu. To su tri stuba našeg delovanja. Naravno, publiku najviše zanima sam festival. Naša je želja da on postoji i verujem da će u formi Cinema Now, dva dana, četiri lokacije, 15 filmova, par koncerata, on nastaviti da se održava i narednih godina. Da li ćemo imati priliku da radimo onaj veliki festival, zavisi od nadležnih institucija koje jednostavno moraju da prepoznaju naš projekat, kroz konkurse. Ukoliko se desi da prepoznaju i podrže, mi smo tu da povećamo format. Ukoliko se to ne desi, kompromise po pitanju kvaliteta sigurno nećemo praviti i u prilog tome govori i ovogodišnji program festivala. Nijedan film nije zalutao, bendovi su baš oni za koje mi mislimo da treba da sviraju. Estetski nastavaljmo u istom pravcu, a kvantitet zavisi od partnera.

Jovan Marjanović

Možda te još zanima:

.

Sin Seekas: Univerzalni jezik muzike

Vojvodina, kao multinacionalna sredina neguje nasleđe, jezik, kulturu, običaje svih naroda koji žive na ovim prostorima. Ipak, čini se da…

.

Tarantinov saundtrek iz srca Banata

Tajna uspeha filmova Kventina Tarantina svakako leži u više nivoa i aspekata kroz koje se analizira i oseća jedno filmsko…

.

Makedonska muzika za ceo svet

Prva knjiga Nenada Georgievskog na engleskom jeziku, u kojoj se nalaze kritički tekstovi o savremenoj makedonskoj muzici, nosi naziv "Press &…

.

Prijave za Producentski forum do 20. avgusta

Tokom Gradić festa, od 28. do 30. avgusta, biće održan Producentski forum koji će na tribinama i radionicama okupiti eksperte…

.

Učestvuj u snimanju TV emisije "Heroj"

Ako te zanima kako izgleda proces snimanja i produkcija TV emisije, a imaš između 16 i 25 godina, Udruženje Cinema City…

.

Cinema city osvaja barokno Podgrađe

Filmski festival Cinema city ove godine slavi deseti rođendan u okolnostima kada su budžeti za kulturu i ove vrste manifestacija…

Anketa

U kojoj formi najčešće pratite Oradio?

Oradio logo